Sloboda medija je najveća iluzija Zapada 1foto: R.Z./ATAImages

Zapadne demokratije vole da se hvale svojim slobodnim medijima. Ta sloboda je deo njihovog identiteta, deo njihovog izvoznog paketa – dokaz navodne superiornosti nad ostatkom sveta. Ali šta kada se oguli taj sloj samohvale? Šta kada pogledamo iza kulisa? Tamo ne nalazimo slobodu, već interese moći, vlasništvo korporacija i poslušnost političkim centrima.

U Americi i Evropi, svega nekoliko korporacija kontroliše najveće televizije, novine i portale. Comcast, Disney, NewsCorp, Bertelsmann, Vivendi – to nisu imena medijskih „čuvara istine“, već poslovnih giganata kojima je cilj profit i očuvanje statusa kvo. Kako onda očekivati da mediji koje oni poseduju kritikuju sistem od kojeg zavise?

John Pilger je još pre pola veka upozoravao: propaganda u demokratijama je opasnija nego u diktaturama. U diktaturi znaš da te lažu. U demokratiji veruješ da ti govore istinu. Upravo tu leži opasnost.

Sloboda medija je najveća iluzija Zapada 2

Noam Chomsky i Edward Herman su u knjizi Manufacturing Consent objasnili kako mediji zapravo funkcionišu: ne kao nezavisni istraživači, već kao mehanizmi za „proizvodnju saglasnosti“. Od rata u Vijetnamu do intervencija na Balkanu, od Iraka do Libije – logika je ista. Mediji oblikuju percepciju, grade narativ, pripremaju teren za odluke donete unapred.

Primeri su poznati:

* Irak 2003: „The New York Times“ je na naslovnim stranama prenosio laži o „oružju za masovno uništenje“. „BBC“ je davao mikrofon „ekspertima“ koji su opravdavali invaziju.

* Avganistan: invazija je godinama predstavljana kao borba za demokratiju. Tek kad su SAD pobegle iz Kabula 2021, mediji su počeli da priznaju katastrofu – ali krivicu su svalili na same Avganistance.

* Libija 2011: mediji su bombardovanje i razaranje jedne države prodavali kao „humanitarnu intervenciju“.

Sa Ukrajinom je paradigma postala kristalno jasna. Od 2022. zapadni mediji funkcionišu kao ratne mašine za mobilizaciju javnog mnjenja. Kritički glasovi se brišu, proglašavaju „putinovcima“. „The Guardian“ i „Le Monde“ otvoreno demonizuju svakoga ko postavi pitanje o ukrajinskoj korupciji, neonacističkim bataljonima ili ratnim zločinima Kijeva.

A Gaza? Tu se sloboda medija ruši pred našim očima. Dok Izrael razara bolnice i škole, „BBC“, „CNN“ i drugi govore o „sukobu“ i „odgovoru Izraela“. Reč „genocid“ je zabranjena u redakcijama. Palestinski novinari ginu pod bombama – i ne postaju heroji slobodnog novinarstva, već „kolateralna šteta“. Na društvenim mrežama, snimci zločina nestaju, nalozi novinara se brišu.

Još drastičniji primer dolazi iz Nemačke: Janisu Varufakisu, bivšem grčkom ministru finansija i poznatom intelektualcu, zabranjen je ulazak u zemlju jer je javno govorio o Gazi. Ako ni Evropa ne može da podnese neslaganje – o kakvoj slobodi govora pričamo?

A šta biva s onima koji se usude da istinu zaista razotkriju?

Julian Assange je svojim Wikileaks objavama pokazao pravo lice zapadne „slobode“. Video-snimak Collateral Murder otkrio je američke vojnike kako iz helikoptera ubijaju iračke civile. Umesto da bude slavljen, Assange je demonizovan, proganjan i zatvoren – upravo od tih „demokratija“ koje se zaklinju u slobodu govora.

Glenn Greenwald je kroz aferu Snowden pokazao da je Zapad masovno špijunirao sopstvene građane. Reakcija? Umesto istrage protiv NSA, Greenwald i Snowden su postali mete progona.

Pilger, Assange, Greenwald i dr. – to su ljudi koji su podsetili šta slobodno novinarstvo znači: govoriti istinu protiv moći. A kako su prošli? Progon, izolacija, kriminalizacija. To je prava slika „slobodnih medija“. To je Zapad. To je „sloboda medija“. Slobodna – dok služi njima. Neslobodna – čim se dotakne suštine.

U toj slici i Srbija ima svoje mesto. Zemlja u kojoj mediji služe vlasti, u kojoj tabloidi oblikuju javni diskurs, u kojoj je novinarstvo svedeno na propagandu. Država u kojoj se istina guši, a novinari zastrašuju i proganjaju. I u kojoj jedva diše nekoliko nezavisnih medija, koji se bore za opstanak.

Sve učestaliji i glasniji pozivi i apeli da se sada traži podrška i pomoć od Evrope i Zapada u borbi za opstanak naših nezavisnih medija, je, po meni, pogrešna adresa. Jer, tražiti podršku od onih koji slobodu medija već odavno ne poznaju – gde se laž prodaje kao činjenica, cenzura kao odgovorno novinarstvo, a ratna propaganda kao objektivno izveštavanje – potpuna je ironija!

Uostalom, ako danas još ima istinski slobodnih novinara, oni ne sede u redakcijama „CNN-a“, „BBC-ja“ ili „New York Timesa“ i drugih glasila. Oni sede u zatvorima poput Assangea, u egzilu poput Snowdena, ili rade izvan glavnih medijskih tokova, često pod pretnjama i bez zaštite.

Zato, verujmo u sopstvenu akciju. Nezavisni mediji nisu samo vest – oni su prostor u kojem istina i hrabrost žive. Svaka podrška – čin je otpora i zajedništva. Podržavati slobodne medije znači podržavati sebe i budućnost. Svaki gest ima smisla. Svaka reč se broji.

Autorka je novinarka

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari