Spomenici

Čak dva puta u deset minuta svečano su otkriveni spomenici osječkim nobelovcima Lavoslavu Ružički i Vladimiru Prelogu! Čak dva puta u deset minuta spuznuo je svileni pokrov s brončanih poprsja, čak dva puta je spontano zapljeskala školska omladina, čak dva puta je limena glazba odsvirala nacionalnu himnu! Dva puta u deset minuta – o, zar se i to može? Da, mi smo proleteri!
Najprije je izgubio živce hrvatski Ariel Sharon – Anto Đapić – i ne mogavši otrpjeti drsko kašnjenje saborskog izaslanstva, odlučio je sam otvoriti prijeko potrebne spomenike u svojemu gradu. Predizbornu aroganciju prema zagrebačkim gostima vjerojatno mu je preporučio i novi izraelski spin doktor, a kud ćeš boljega poligona za demonstriranje oporbenjaštva od ovakve protokolarne prilike? Ni saborsko izaslanstvo predvođeno Vladimirom Šeksom i ministrom Primorcem, međutim, nije veslo sisalo: još Đapić nije valjano ni napustio prostor slavlja kad su poprsja ponovno prekrivena kako bi ih i oni mogli otkriti. Opet aplauzi, opet Lijepa naša, opet široki osmijesi… A kako li je tek Prelogu i Ružički iznova bilo drago?
Ovaj dražesni spomen-skandalčić ne bi bio vrijedan medijskoga spomena kad ne bi plastično ilustrirao svu energičnost, znanje i kreativnost domovinskoga establishmenta zahvaljujući kojima i jesmo tu gdje jesmo. Sinergija svih njihovih ambicija, ideja i pregnuća sabrana je – tu više nema dileme – u masovno otvaranje spomenika. Više nije toliko važno niti kome: Franji Tuđmanu, Draženu Petroviću, Prelogu ili Ružički; spomenik kao takav Hrvatima se ispostavlja kao idealna forma uspjeha njihovih „otkrivača“ i kao idealan medij za prodaju političke magle bez ikakva životnog sadržaja. Dragi građani, izbori su sve bliže: dobrodošli na veliku spomeničku olimpijadu!
Dok na lubanje vrlih hrvatskih muževa mirno slijeću gradski golubovi, možemo samo pokušati zamisliti kako bi izgledala ova zemlja kad bi se s upola iskazane strasti političari najednom dali u, npr., otvaranje radnih mjesta. No, to onda više ne bi bila Hrvatska, naš vrli dom, gdje je svaki đapić uvijek svoj na svome.