Čitam u Danasu („Večernje novosti, UNS i RTV Vojvodine ne sarađuju“, 16. april 2010) da me Vladimir Vukčević kritikuje što Tužilaštvu za ratne zločine nisam dostavila odluke Suda časti Udruženja novinara Srbije o isključenju osam glavnih i odgovornih urednika Miloševićevih državnih medija iz članstva UNS-a.


Reč je o javnim i svima dostupnim dokumentima koji se mogu pronaći na sajtu UNS-a (www.uns.org.rs) i koje UNS stavlja na raspolaganje svima koji nam se tim povodom obrate (o čemu može da posvedoči i bivši novinar Danasa Bojan Tončić, koji je te odluke prošlog leta zatražio i dobio u UNS-u, a zatim objavio na internet sajtu E-novine).

Zato sam neprijatno iznenađena što je gospodin Vukčević odlučio da me tim povodom javno otrcava po novinama. Utoliko pre što mi se Tužilaštvo za ratne zločine u avgustu prošle godine obratilo preteći intoniranim pismom, u kom mi zabranjuje da, bez pismenog odobrenja Vladimira Vukčevića, objavljujem „bilo šta“ u vezi s postupkom protiv srpskih novinara koji su navodno „organizovali i podsticali genocid“ devedesetih godina.

Dobro je, ipak, što mi je gospodin Vukčević, makar i na ovaj način, pružio priliku za javni razgovor o veoma važnoj temi krivične odgovornosti za ratne zločine. Nisam za tajnu komunikaciju sa Tužilaštvom, neću da dozvolim da me tužioci pretvaraju u maltene doušnika ili saradnika organa državne represije, ali imam i ja nekoliko pitanja.

Kada je pre deset meseci Tužilaštvo, uz veliku pompu, najavilo da istražuje navodne ratne zločine srpskih novinara, postavila sam pitanje tajminga te inicijative i kritikovala što je javna kampanja protiv osumnjičenih novinara otvorena pre nego što je tužilac prikupio dokaze ili podigao optužnice. Rekla sam da verujem da je akcija Tužilaštva politički motivisana, samim tim što je ograničena samo na najlakše mete, novinare, a izbegava pitanje odgovornosti političara, od kojih su neki i sada na vlasti. Rekla sam i da je već u startu postigla efekat mutnog zastrašivanja i svojevrsnog lova na veštice, kao i da će to po svoj prilici biti i njen jedini ishod, budući da, ni u moru ogavne ratne propagande kakva je kod nas preovladavala devedesetih godina, neće biti lako dokazati da je neki lažni, zlonamerni medijski izveštaj imao za nameru, i direktnu posledicu, izvršenje konkretnog ratnog zločina. Kritikovala sam i javno ispoljenu ambiciju Tužilaštva da u novinarskoj profesiji „razdvaja žito od kukolja“, ističući da je to posao kritičke javnosti, a ne tužioca.

Skoro godinu dana kasnije, iz Tužilaštva saznajemo da „još ne postoje pretpostavke za donošenje odluke“ o tome da li će biti pokrenut krivični postupak protiv nekog novinara, a tužilac nastoji da, sa sebe, odgovornost prebaci na – medije.

To je zaista, da se poslužim izrazom bulevarske štampe, skandalozno. Ko je Vladimiru Vukčeviću do sada branio da istražuje ratne zločine? Postao je zamenik okružnog javnog tužioca u Beogradu 1993. godine. Imao je ne samo nadležnost nego i dužnost da reaguje na svaki glas o izvršenju krivičnog dela koje se goni po službenoj dužnosti, na svaku sumnju, jer okružna tužilaštva tuže za sva teška krivična dela gde je zaprećena kazna od preko deset godina. Za ratne zločine bilo je nadležno upravo Okružno javno tužilaštvo u kom je Vukčević bio zamenik. U to je vreme to tužilaštvo besplatno dobijalo po primerak svih novina koje su izlazile na teritoriji Srbije. Tužilac Vukčević je bio dužan da čita te novine. U to sam vreme bila novinarka lista Vreme. U Vremenu je Vukčević još tada mogao da pročita da se na ratištu dešavaju zločini, a da srpski državni mediji huškaju na rat. Kako to da je, osamnaest godina kasnije, njegovom Tužilaštvu potrebno deset meseci za čitanje stare štampe, i gledanje starih TV snimaka, i na kraju još ne može da oceni je li neki novinar ratni zločinac?

A kada već govorimo o Vremenu, pročitala sam u broju 784 tog lista kako se Vukčević izgovara da pre njegovog dolaska na položaj tužioca za ratne zločine, 2003. godine, „nije bilo pune političke volje za gonjenje ratnih zločinaca“. Upravo je u tome problem: što gospodin Vukčević uvek čeka na političku volju. Za vreme Miloševića gospodin Vukčević je strpljivo i tiho gradio karijeru u pravosuđu, i to baš u onom tužilaštvu koje je bilo nadležno za ratne zločine. A sada mu se čini da su novinari koji su u to vreme radili u opozicionoj štampi, poput Ljiljane Smajlović, krivi što je lane započeo političku kampanju, a ni danas nema dovoljno dokaza da napiše optužnice.

A veoma je zadovoljan kooperativnošću Tanjuga, koji mu se stavio na raspolaganje.

Pa i gospodin Milošević je svojevremeno bio zadovoljan.

Autorka je predsednica Udruženja novinara Srbije

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari