Sto četiri stolice srpske spoljne politike 1Foto: canva

Već 20-ak godina mi je vrlo teško da razumem srpsku spoljnu politiku. Bez obzira da li su vrhovni državni činovnici (koji sebe razumeju kao vlast-nike države) demokrate kako je bilo do 2003-2012.godine ili radikali nakon toga, politika koju zovemo spoljnom mi je izgedala šizofreno, bez jasnog plana i u pokušaju da ostavi otvorene različite mogućnosti (i to otvorene u punom kapacitetu) koje bi neizvesna (po stratezima tako široko postavljenog odnosa) budućnost mogla doneti.

E sad, kada bi to funkcionisalo a da Srbiju, siromašnu balkansku zemlju ne košta onoliko koliko je košta i materjalno a možda još važnije moralno, u redu, ne sviđa mi se ali bar nema štete.

No eto, naravno kao i uvek dođe trenutak za kelnera, šumara ili nekog trećeg inkasanta, da mogućnost odnosa u kojem jednima pričaš jedno, drugima drugo a radiš treće, prestaje biti opcija, ako je ikad i bila ozbiljna, prava opcija.

Dobro, mnogi su međunarodni faktori okretali glavu u ime opet tih j**enih interesa (sopstvenih), poput Angele Merkel u ime nekakve stabilokratije na ivici rata.

I ne samo stabilokratije, ima tu raznih ekonomskih i drugih pogodnosti iz ključne ideologije legendarnog Superhika: „Kradem siromašnima da bih dao bogatima“.

E sad, ko je tu u našem slučaju Superhik otkrilo nam se na nekakvom važnom sajmu u direktnom prenosu. No, vratimo se spoljnoj politici poznatoj po nazivu „Četiri stuba“, politika Neutralnosti, od 4 do 104 stolice itd.

Sama ideja koja se ovde provlači je da se odloži bilo kakvo izjašnjenje o vrednostima kojem će ovo društvo težiti a država sprovoditi, takođe pokazuje sterilnost kao svoju suštinu, jer ako ćeš se istovremeno kretati u sva četiri pravca to znači da ćeš odista stajati u mestu.

Treća karakteristika je da zastupanje politike tzv neutralnosti pruža mogućnost, a tako pre svega izgleda, za neograničeno šibicarenje bez ikakve kontrole i odgovornosti.

Koliko je to proizašlo iz senke Titove politike nesvrstavanja i koliko se ponavlja kao farsa biće veoma brzo potpuno jasno.

Jugoslavija u vreme Josipa Broza se odistinski nalazila na granici dva sveta, zapadnog i istočnog, i jugoslovensko rukovodsvo je tu činjenicu (činjenica je istina koja se ne tumači) koristilo na korist građana bivše nam zemlje u kojoj su svi Srbi živeli u jednoj državi.

Takođe je Jugoslavija baštinila autoritet jednog autentičnog antifašističkog pokreta i pobednika u drugom ratu što je, priznaćemo, u slučaju Srbije i njenog nosovodstva danas sve suprotno.

Osim toga, granica se pomerila prema istoku i ta činjenica da se nalazimo okruženi zemljama zapadnih civilizacijskih vrednosti sa kojima najviše sarađujemo ekonomski, a i u razmeni kulturnih sadržaja kao da je promakla ispod radara, pa smo u skladu sa opšte prisutnim kompleksom više (u stvari niže) vrednosti mi opet pokušali da glumimo i šibicarimo.

E, ali zasnivati politiku na takvim nerealnostima, braćo, košta. A evo vam i cene. NIS je poklonjen Rusiji, Kinezi se u pojedinim delovima zemlje Srbiji ponašaju kao vlasnici zemlje, vode i vazduha.

Astronomske cene njihovih usluga (radova) obaška. Angela je ostavila Rio Tinto u amanet nosovodstvu Srbije a šamlica se preselila iz Vašingtona u Beograd.

Koje stolice su ostale posle prve četiri otkriće nam bliska budućnost, a o nekima je pričao Belivuk pre neki dan. Nema neizvesnosti, propašćemo sigurno. No, to smo i hteli i za bolje nismo.

Autor je vajar

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari