Suočavanje s apsurdom

Srbija je, izgleda, definitivno krenula u pravcu ubrzanog ulaska u totalnu političku krizu, u politički kaos, što i jeste jedini način da se, konačno, „dozove pameti“. To je klasičan primjer kada se neko političko stanje mora dovesti do apsurda da bi se uopće moglo (raz)riješiti. Izborom radikala i četničkog vojvode Tomislava Nikolića na dužnost predsjednika Skupštine, Srbija je u najmanju ruku na ivici apsurda. Da stanje bude što bliže apsurdnom pobrinuli su se sljedbenici Slobodana Miloševića (Socijalistička partija) i Koštuničini demokrati. Dakle, dvije partije koje i sami nazivi obavezuju da budu najpouzdaniji oslonac svakoj vrsti neofašizma, a ne njegovi saveznici.
Možda je ostao još samo jedan korak do toga da se Srbija nađe u totalnom mraku: Nikolić je, naime, već najavio mogućnost uvođenja vanrednog stanja u Srbiji, objašnjavajući to teškom situacijom oko Kosova, što bi moralo izazvati teške, nesagledive posljedice, a to bi mogao biti uvod u početak rješavanja političke krize u Srbiji.
Da li je i Bosna i Hercegovina na „dobrom putu“ da svoju političku situaciju dovede do apsurda? Po svemu sudeći – jeste. Od septembra 1990. godine ovdje se na vlasti nalaze gotovo iste političke snage – nacionalne stranke i(ili) njihovi politički surogati. Prošlo je više od 11 godina od potpisivanja Dejtonskog sporazuma, a nad Bosnom i Hercegovinom lebdi ista ona opasnost kakva je lebdjela od samog dolaska nacionalnih stranaka na vlast – podjela na tri nacionalne poludržavice i konačan nestanak zajedničke države triju naroda.
Prije sedam i po mjeseci izabrana je nova vlast u BIH. I šta je ta vlast do sada postigla? Ama baš ništa. Dva pitanja oko kojih su se političke partije najviše sporile i od čijeg rješavanja je zavisila evropska sudbina BIH – ustavne reforme i reforma policije – i dalje su na mrtvoj tački. Čak bi se moglo reći da su stavovi oko ustavnih promjena udaljeniji danas nego što su bili u vrijeme glasanja o ustavnim amandmanima prije više od godinu dana. Identična je situacija i sa policijom. Uz to, pojavio se novi problem oko kojeg se stranke na vlasti još više međusobno mogu udaljiti, a to je Srebrenica.
Nakon presude Suda pravde u Hagu kojom je Republika Srpska osuđena za genocid, povratnici u Srebrenicu našli su se u izuzetno teškom položaju. Nemaju povjerenja u vlasti RS da žele i mogu rješavati nihove probleme, ali ni u vlasti u Federaciji. Stoga su se odlučili za najgore moguće rješenje – iseljavanje iz Srebrenice, i to u šatorsko naselje pored Sarajeva.
I međunarodna zajednica je potpuno načisto da političke partije koje se nalaze na vlasti, i na nivou entiteta i na državnom nivou, ne žele i ne mogu postići sporazum o spornim pitanjima i tako Bosnu i Hercegovinu usmjeriti u pravcu evropskih integracija. Stoga se u posljednje vrijeme sve više špekuliše – i tajno i javno – o nastojanju međunarodne zajednice da s vlasti ukloni one pojedince koji predstavljaju najveću prepreku reformama i izlasku Bosne i Hercegovine iz duboke političke, ekonomske, socijalne i moralne krize.
To se, prvenstveno, odnosi na Milorada Dodika i Harisa Silajdžića, koji imaju potpuno suprotne poglede u odnosu na državno uređenje BIH. Dodik neće ni da čuje da bi se nešto vlasti s RS moglo prenijeti na državni nivo. Čak u posljednje vrijeme prijeti da bi mogao državi oduzeti neke prerogative koje su entiteti ranije na nju prenijeli. Silajdžić, s druge strane, vidi izlazak iz krize kroz ukidanje entiteta, u čemu protivnici njegovog političkog koncepta vide nastojanje da se BIH uredi kao unitarna država u kojoj bi većinski narod imao i – većinsku vlast.
I to je tako. I bit će sve dok se na vlasti budu nalazile nacionalne stranke i(ili) njihovi politički surogati, jer su njihovi ciljevi i interesi u samom ishodištu potpuno suprotstavljeni i sukobljeni. Stoga će se i Bosna i Hercegovina, kad-tad, suočiti sa totalnim apsurdom, s kakvim se danas suočava Srbija, da bi konačno mogla ugledati svjetlo na kraju tunela.