Zarobljeni narod

Nedavno sam gledao na zagrebačkoj televiziji jedan dokumentarac, u kojem je prikazano kako je jedan ogroman broj Zagrepčana dočekao Antu Pavelića. Odmah je slijedila druga scena kako na istom mjestu godine 1945. nepregledna gomila euforično dočekuje Tita. Je li se to narod predomislio? Prije će biti da je krenuo za vlašću, jednom ustaškom, drugi put partizanskom. Ko vlada taj kao cukca za uzicu vodi narod, koji nikad ništa ne zna, osim da osigura sebi bolju egzistenciju.
I onda mi je pomalo smiješno, pomalo tužno, što naše narodne vođe govore kako osluškuju volju naroda. A nema se tu šta čuti. Narod ili papagajski ponavlja vođine stavove i riječi ili se buni što mu je u tanjiru napunjenom kupusnom kaljom više kupusa nego mesa.
Velika većina bošnjačkog naroda ide za Harisom Silajdžićem, ponavlja njegovu priču o sto posto za BIH, o genocidu. Taj narod ne razaznaje da se Silajdžićev odium prema svemu što je srpsko može lako vratiti kao bumerang. Mržnja nikada nije donijela ništa dobro. I onda se javi Gradimir Gojer, koji preko sarajevske lokalne televizije osipa drvlje i kamenje na Republiku Srpsku, a naročito SPC, hvaleći pri tom Silajdžića gotovo kao jedinog mudrog čovjeka u nas. Kitnjasti, krsanorječivi Gojerov stil čini da se veoma efektno utiče na puk, pa prosipanje mržnje prema jednoj strani izgleda kako ima efekta. Gojer je pun hvale što Silajdžić osporava potpisivanje ugovora države sa Srpskom pravoslavnom crkvom. I onda se ne treba čuditi ako dio bošnjačkog naroda Srbe shvata kao iskonske neprijatelje.
Niko se ne pita zašto čelnici hrvatskog naroda insistiraju na hrvatskom kanalu u Javnom televizijskom sustavu. Nisu u pitanju hrvatski jezik, hrvatska povijest, hrvatsko nacionalno biće, nego se radi naprosto o tome da hrvatske političke vođe imaju dostupan mikrofon preko kog će svom hrvatskom narodu propisivati šta i kako treba da misle. Zato često naši političari optužuju novinare da su krivi za društvene nedaće jer ne preuzimaju njihove stavove i ideje.
A novinari, da bi ostvarili osnovni medijski postulat da se čuju sve strane, ugošćavaju i one koji su, blago rečeno, sijači straha i mržnje. Primjera ima do u nedogled…
I pitam se kakva je odgovornost naših političara da neprestano prežvakavaju nacionalnu priču, od koje društvo može zaboljeti glava, imaju li imalo i trunke saznanja gdje sve to vodi? Lako je obrlatiti narod, ali kad proradi prazan stomak može i tome doći kraj.
Nama upravljaju reklame. Političke reklame iznad svega. Čovjek se naprosto ne može otarasiti svih tih mnogobrojnih mudrovanja, pa i kada neće da ih sluša, one ulaze u svijest, u podsvijest. I čitav narod misli kao jedan, sve do izvjesne granice. Oni rijetki koji misle svojom glavom, a ne po televizijskim i političkim uputama, kao pijetlovi što u nevrijeme kukuriču, bivaju proskribovani, odbačeni. Vlada uniformno mišljenje.
U narodu nema slobode jer sloboda podrazumijeva da se misli svojom glavom. Kao što se mahinalno u prodavnici kupuju proizvodi koji se reklamiraju, tako narod preuzima misli svojih vođa. Narodni um je zarobljeni um.