Zašto odlepljujete nalepnicu, gospođo? 1Foto: A. Latas/Danas

Poslednji dan januara, petnaestak minuta pre podneva. Stojim na trotoaru raskrsnice kod crkve na Detelinari dok ne dođe određeni čas. Ispred mene, čekajući semafor da pređe ulicu, jedna gospođa mojih godina (65+) odlepljuje sa stuba nalepnicu „1.2. na 3 mosta“.

„Zašto odlepljujete nalepnicu, gospođo?“, pitam.

„Nije joj tu mesto“, kaže.

„Pa zašto ne odlepite i sve ove druge nalepnice?“

„Nemam sa tim nikakve veze, a ovo je od đavola“, i pokazuje zgužvanu nalepnicu.

„Otkud to? Pa zar je vama ovo sada raj?“

„Jeste! Nikada nisam bolje živela!“, zabacuje visoko glavu.

„Blago vama. Nemojte samo da se zbog toga odreknete potomaka“, dobacujem dok ona prelazi na drugu stranu.

Iza mene pristižu maturanti obližnje srednje Škole za dizajn „Bogdan Šuput“, redari u žutim prslucima, neki od đaka sa transparentima, uz pratnju profesora.

„Ugledajte se na njih i njihove roditelje!“, pokušavam da dobacim do sugrađanke. Ona se okreće i pokazuje neki gest rukom.

Možda se krsti.

Čuje se pištaljka. Saobraćaj se zaustavlja dok prisutni građani izlaze na raskrsnicu da odaju počast nastradalima.

Raspoređujemo se intuitivno, ravnomerno, mi stariji uz decu.

Stojimo.

Tišina.

Zvonik na crkvi označava podne. U taj čas prelazi ulicu gospodin, i on je moj ispisnik, i govori, dovoljno glasno da ga svi čuju:
„Deco, nemojte to da radite! Idite u školu, učite! Ovako izazivate sve veći bes! Stvarate gužvu! Ja podržavam mlade, uvek sam uz vas, ali ovo nije dobro. Treba da se vratite u škole, na fakultete, ako ćete da poslušate dedu.“

Tišina mu je bila jedini odgovor, i od dece i od nas starijih, i od vozača koji su izašli iz svojih automobila i stajali uz ostale.

Ponovio je tu svoju tiradu još jednom.

Tišina i dalje. Do pištaljke i aplauza. Razilazimo se, svako dalje na svoje obaveze.

Na mesto odlepljene nalepnice zalepio sam još dve.

Te večeri opet sam na trotoaru, ovoga puta kod mosta „Duga“. Čekam, sa svima ostalima, goste iz Beograda. Jesu li zaista gosti ili su, kao i svi mi koji ih čekamo, domaćini u zajednici kojoj pripadamo?

Gledam te ljude oko sebe, svih doba, od kolica do štapa. Zašto sam i ja među njima, svih ovih meseci? Zbog iskupljenja. Stid me je što nisam uspeo da očistim ovo đubre u državi pa ga ostavljam da guši i narednu generaciju. A ta mlađarija (snebivam se da je nazovem „našom“ jer je toliko svoja, drugačija i bolja od umišljene predstave o njima koju sam ranije imao) se ne bori samo za sebe, već i za sve nas ostale. Pa kako ne stati uz njih? I kako ih ne dočekati kao oslobodioce?

Na ulici buka sve veća, i pištaljke su aplauzi dobrodošlice. Dolaze! Vijore se zastave, transparenti, mrak rasplinjuju osmesi.

Da, ovde, u gradu, u zemlji, kod nas, živi puno više ljudi nego što se mislilo da ih je preostalo.

U mojoj duši mir.

Sviće zora novog sutra.

Mihailo Krstić, Novi Sad

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari