Konstantinović: NOB jeste sami zenit naše svetske istorije 1

Na današnji dan, 27. marta 1928, u Subotici se rodio Radomir Konstantinović. Pre dakle devedeset godina.

Danas u Subotici Konstantinovićev odbor (za negovanje njegovog misaonog nasleđa) obeležava ovaj značajni dan srpske kulture. Guta Grubački mislio je da nema boljeg mesta nego što je ovaj dodatak, koji on uređuje, da se u njemu nađe beleška o ovoj godišnjici. Guta je apsolutno u pravu. Ako iko, pisac Filosofije palanke je oslonac – najjači mogući, najuverljiviji mogući – svakog otpora današnjem istorijskom revizionizmu. Konstantinović to nije iz nekog recimo dogmatizma. On je to stoga što su danas zamenjene teze pa se preispitivanje istorije, uvek (po njemu) inače potrebno i neophodno, svodi na osvetu poraženih. Eno predaka današnjih revizionista u njegovim tekstovima i knjigama, osvetljenih jarkom, nepodmitljivom svetlošću svestrane, duboke analize, kako tumaraju na horizontu istorije između nacionalizma i srpskog nacizma, između kolaboracije i izdaje, između moralnog kukavičluka i ljudskog poraza i pada.

Konstantinovićev antifašizam ima duboki, lični koren. I to onaj građanski, koji današnji revizionisti upravo žele da ponište. Na dan kad je Radomir napunio 13 godina, 27. marta 1941, njegov je otac Mihailo kao ministar napustio Cvetkovićevu vladu zato što je ona – znamo to – potpisala pakt sa Hitlerom. Ugledni profesor prava, kraljev učitelj, dao je ostavku i pre nego što su pučisti generala Simovića krenuli da ruše pakt. To je tačka koja je odlučujuće uticala na karakter našega pisca. Antifašizam je deo, dakle, najsvetije, i najsvetlije, kućne i porodične tradicije.

Mnogo je primera iz Konstantinovićeve biografije o kojima bismo mogli govoriti ovom prilikom i ovim povodom, izvodeći ih iz ove situacije. Odabrao sam, međutim, jednu sekvencu koja je doista amblematična: pisana i izgovarana pre više od dvadeset godina liči kao da se izgovara i piše danas. Poslušajte.

Krajem 1995, naime, reski Konstantinovićev govor, koji se čuje od mesta do mesta, pretvara se u gnevnu retoriku. Prošla je Srebrenica, i hrvatska Oluja, i Dejton, ali njemu se mir koji je na kraju te 1995. kako-tako uspostavljen još ne nameće kao istinska realnost. Ne vidi ga; čak kao da neće da ga vidi kako se razmešta između ruševina i zločina. Sedeo je tri dana – 5, 6. i 7. decembra 1995 – s antifašistima na skupu o stvaranju i razaranju avnojske Jugoslavije koji je organizovalo njihovo Društvo za istinu o NOB. Ćutao je i slušao: upamtiće ta tri dana, napisao je kasnije u predgovoru za zbornik izlaganja s toga skupa. Konstantinović je bio redak ako već ne i jedini pisac iz Beogradskog kruga koji je imao komunikaciju sa partizanskim veteranima, njihovim pesnicima, istoričarima i ideolozima. Otkud on među njima? Rekao bih da odgovor nudi ova rečenica iz spomenutog predgovora: „Tada su /u ona tri dana/ govorili ljudi najrazličitijih profesija, i različitih shvatanja, ali u jednome svakako isti; u nemirenju s fašizmom, u svojoj hrabrosti da to nemirenje javno ispoljavaju“. Do toga je njemu bilo stalo. Znao je (nije mogao da ne zna) da se nalazi među uglavnom tvrdokornim generalima, dogmatičnim stvaraocima, nekad čvrstorukaškim političarima koji sasvim sigurno nisu marili Konstantinovića u njegovoj epohi posleratne književne avangarde. Nešto je drugo u tome času, međutim, važnije. Da se postavi, na primer, ovo pitanje (koje postavlja on): „Gde se bolje otkriva fašizacija duše ove zemlje ako ne u ideji o Srbiji koju mrzi celi svet“? Ili da se konstatuje da Novi svetski poredak nije ni počeo da se stvara, a barbarogenijska, antievropska, antisvetska Srbija tražila je već svoje. „Starija je ta Srbija od svetskog poretka – ja sam joj svedok: pisao sam o njoj 1966 – 1969“. Ne kaže šta je pisao, ali nije teško zamisliti da je to Filosofija palanke. Potom govori o odvratnosti koju izaziva skrivanje zlodelstva: više od toga, odvratno mu je što je ta „jeftina politička smicalica, ta prostačka lukavost“ postala motiv čitavog jednog sveta. Konstantinović tu već svedoči o kolektivnom ludilu. Duševna praksa totalitarizma, smatra on, jeste praksa masovnog izluđivanja. „Fašizam nas čini neodgovornim, i u tome i jeste njegova ogromna privlačna moć: predavanje fašizmu jeste predavanje neodgovornosti, neka vrsta slobode, strašna sloboda od slobode“. I njegov je pesimizam onda ogroman. Tu reči ne vrede. Nikakvi dokazi. Nikakva analitika. „Nema razgovora s ludilom. Ludilo i jeste ludilo jer je nedodirljivo“. I još: ludilo isključuje opštenje. Naš raskid sa svetom, naš rat sa svetom – šta je to drugo, pita se, nego ludilo, i koja bi druga sila mogla taj rat da vodi (pita se još jednom) ako ne sila ludila. Konstantinović najzad govori o NOB: drži i da sva ona čudovišna, a sistematska negacija Narodno-oslobodilačke borbe („koja delirijumski vrhunac svoj dostiže ubijanjem Tita nasred Titovog Užica“) jeste istovremeno i paranoidna negacija sveta, jer: „NOB jeste sami zenit naše svetske istorije, našega učešća u svetu“. A onda, uinat valjda onima koji su mu prigovarali respekt za Tita, i ismevali ga, kaže čisto i bez dvosmislica: „Tito je svetski čovek“. U tome smislu, rušenje NOB vidi i kao rušenje sveta. „Ta borba jeste svetska borba, tom borbom ovaj ovde svet postajao je svetski svet. Negacijom te borbe ovaj svet dostigao je najvišu svoju samonegaciju“.

Moramo, međutim, da se vratimo u svet – eto imperativa koji postavlja. Ispisao ga je i kao naslov svoga predgovora. Da bismo to učinili valja nam, kaže, da se suočimo sa sopstvenom bedom. Jer: „Ako je naš svet propao, ako našom zemljom luta milion i po ljudi bez kuće i kućišta, ako je trista hiljada mrtvih, ako u Hrvatskoj jedva da još ima Srba, onda mi nismo nikakvi pravednici među nepravednima, uzvišeni među niskima, nepogrešni među pogrešnima“. Za to je samosuočavanje potrebna ogromna moralna snaga, i nalazio ju je kod ljudi „koji su izgovarali ovu knjigu“. On im se divi: i kad ne mogu (napisao je) da nađu pravu reč, i kad pokret njihov ne prati ni dovoljno umenja ni dovoljno znanja. Svejedno. On samo vidi da je taj govor neumitan, i da neko mora da ga počne.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari