Iz godine u godinu vlasti glavnog grada BiH u oktobru obećavaju podizanje spomenika koji bi trebao svjedočiti o monstruoznim ubijanjima građana tog grada na Kazanima u blizini Sarajeva.
Mediji i građani nasjedaju na priče gradskih vlasti da će se naredne godine podići zdanje koje će svjedočiti o nevino ubijenim većinom nebošnjačkim žrtvama, koje su na stravične načine likvidirali pripadnici Armije RBiH u toku opsade Sarajeva.
SDA se pere za zločine jer ih nije spriječila 1992. godine riječima i opravdanjima da su to ipak učinili 1993. godine.
A šta su učinili?
Ništa.
Osudili su 14 pripadnika 10. brdske brigade ARBiH za ubistva ili pomaganja u ubistvu.
Nijedan od četrnaestorice nije odležao za ratni zločin. Četiri osobe su osuđene na po šest godina zatvora (Esad Tucaković, Zijo Kubat, Refik Čolak, Mevludin Selak), dok je zbog neprijavljivanja krivičnog djela i počinioca, na po deset mjeseci, osuđeno osam (Senad Hasić, Sabahudin Žiga, Samir Seferović, Omer Tendžo, Esad Raonić, Samir Ljubović, Senad Haračić, Armin Hodžić).
Kantonalni sud u Sarajevu osudio je Asifa Alibašića na četiri godine i tri mjeseca zatvora.
Suad Omanović je osuđen prvo na tri godine, potom na godinu dana, a u drugostepenom postupku na deset godina zatvora.
Sead Kadić je 2006. godine zbog nedostatka dokaza oslobođen.
Da zlu bude gore, glavnog osumnjičenog Mušana Topalovića Cacu, sarajevskog jalijaša, koji je prilikom hapšenja pod čudnim okolnostima ubijen, SDA-ovci su sahranili neposredno uz Aliju Izetbegovića.
Tako su ga nagradili za ono za što se danas u javnosti peru.
Doskoro je na zidu osnovne škole Edhem Mulabdić u sarajevskom naselju Bistrik, ovom ratnom zločincu bila podignuta spomen-ploča.
Kada je Udruženje za društvena istraživanja i komunikacije (UDIK) tražilo uklanjanje spomen-ploče kao znak pijeteta prema žrtvama i iskrene želje za suočavanjem s prošlošću, sarajevski mediji i političari su to ignorisali.
Onda su to samo jedne noći uklonili, a da o tome nije data ni jedna riječ.
Neki idu u takvu krajnost pa kažu da se Sarajevo i spasilo zahvaljujući ljudima kao što je bio nesretni Topalović.
UDIK je organizirao proteste, štampao i dijelio presude, aktivisti su razgovarali sa žrtvama.
Na kraju je Izetbegović mlađi otišao na Kazane i očinskim riječima poručio: „Trebao sam ranije ovdje doći“.
Ni on ni aktivisti njegove stranke nisu prije ni poslije tog pohoda posjetili to stratište.
Predsjednik SDA farba oči žrtvama kao što je to svojevremeno radio i njegov otac.
U bosanskom rječniku reklo bi se pupa hava.
Pucanj u prazno.
Za to vrijeme, aktivistima se prijetilo, nasrtalo na transparente.
Protesti koje je UDIK organizovao na godišnjicu Kazana, održavali su se ispred Sarajevske katedrale.
Prilikom protesta pojedini veterani Cacine brigade su međusobno (ne i javno) negodovali.
Vlast je kao po običaju shvatila poruku.
Općinsko vijeće Starog Grada je zabranilo bilo kakva okupljanja ispred katedrale.
Da bi se održao protest, općina mora odobriti.
U protivnom, platit ćete kaznu.
Tako su na neki način pokušali zabraniti javno sjećanje i opominjanje na žrtve ubijene na Kazanima.
Tim činom su zabranili stvaranje živog spomenika, kad već nema onog od kamena. Na taj način po drugi put ubijaju žrtve multikulturalnog Sarajeva.
Našeg Sarajeva.
Umiruju savjest riječima da ništa nisu mogli učiniti 1992. i 1993. godine, kada su nedužni i već ostarjeli građani glavnog grada BiH odvođeni i ubijani nad jamom Kazani.
Ubijani su samo zato što su imali drugačija imena.
Da su nekim slučajem imali neka druga imena, spomenik bi se već izgradio i ulice nazivale po njima, kako su to napravili Topaloviću u čast.
Žrtve ubijene na Kazanima, 1993. godine su ekshumirane na lokalitetima Kazani, Gaj i Grm Maline, na području općine Stari grad.
Broj ubijenih nikada nije utvrđen.
Do sada je identifikovano 15 žrtava. Radi se o pet žrtava ženskog i deset žrtava muškog spola.
U trenutku smrti bili su stari od 27 do 66 godina.
Među ubijenima dvije žrtve su bile ukrajinske, dvije žrtve hrvatske, jedna bošnjačke i deset žrtava srpske nacionalnosti.
Još uvijek se kao nestale vode tri žrtve srpske nacionalnosti.
Ove godine, Kazani će se obilježiti u doba korone, u vremenu predizbornih obećanja i ekonomske krize.
I ove godine će gradska vlast obećavati spomenik.
Pojedini će posjetiti i Cacin mezar na Kovačima, kao dug heroju u nepokorenom gradu.
Aktivisti koji se najčešće smatraju stranim plaćenicima, domaćim izdajnicima, te pošten narod koji shvati poruku i dalje će biti razočarani što su žrtve i poreski obveznici još jednom prevareni.
Štampa će pisati hvalospjeve.
Priča će se tog dana na tome završiti.
Na lažima i obmanama.
Autor je lider Udruženja za društvena istraživanja i komunikacije iz Sarajeva
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
