Nema više gospode, svi nose patike i apostolke (VIDEO) 1Foto: Lj. Bukvić

Čim se malo pre Đerma, tu u centru glavnog grada Srbije, s Bulevara skrene desno u Čučuk Staninu, naiđe se na radnju obućara Miće.

Žuta tabla sa strelicom pokazuje gde da uđete, ispred malog dućana bela svetleća reklama sa crvenim čirilićnim “obućar” i pohabana plava tenda. Ali Mići reklama ni ne treba.

Na istom mestu, sa istim mašinama, okružen otpacima najrazličitijih tkanina, starim i novim cipelama, prašnjavim plakatima i uspomenama Mića je već 38 godina. U penziji je, ali i dalje radi, pomaže sinu Džumretu, na koga se sada vodi radnja.

“Svi danas nose patike i papuče, apostolke. Uđe u kola od 50.000 evra, ali nosi apostolke, nema više gospode kakve je bilo nekada, onih koji su vrteli kišobrane i nosili mantile preko ruke. Sve se promenilo, ali, ipak, opstajemo. Živi se nekako”, odgovora Mirsat, koga svi zovu i znaju kao Miću.

Slabo ko, kaže, nosi prave cipele kao nekada, dobre italijanske i pronalazi jedne na polici.

“Evo ovakve”, pokazuje braon kožnu cipelu sa sveže udarenim flekama odozdo, “ovakve gospode, koja ovo nose, više nema, ne idu”.

Te konkretno su jednog bivšeg sportiste, košarkaša.

“Nekada je to bilo stalno, svi su nosili dobre cipele, eto, ovo što smo mu uradili je 1.500 dinara. Ko to sada ima da plati”, kaže Mića.

Najčešće ljudi traže stavljanje flekica, neko ušivanje, a patike su “glavna” stvar. Jedan stariji gospodin je po svoje bele sportske došao u trenutku dok smo o tome pričali. Korona jeste uticala na posao, ali obućarima je, kaže Mića, krenulo loše još kada su stigli kineski trgovci.

“Opada posao od kako su Kinezi došli. Oni imaju za 1.500 do 2.000 dinara cipele, naše cene popravki su od 1.500 dinara, flekice su 400 do 500 dinara i više i ko će sada da popravlja obuću”, kaže Mića, a Džumret dodaje kako se sve prebacilo u tržne centre.

Na pitanje kako na kraj izlaze sa računima i porezom novi vlasnik radnje kaže da su im porezi isti kao kafićima, a da njihovi prometi ne mogu da se porede.

“Država kao država je nula zainteresovana za nas. Ako ti ne valja, stavi ključ u bravu, a to je najlakše. Radim 50 godina i ne kajem se, volim zanat, volim ove mašine, sve ovo volim i sve sam sa deset prstiju postigao”, kaže Mirsat koji je još 1967. došao na zanat u Skadarskoj.

Gore vreme od ovoga sada za njih, kako kaže, ne postoji.

“Korona utiče, ali kada sam otvarao ovaj lokal trebalo mi je 12 rešenja. Majstorsko pismo, a sada lokale otvaraju i oni koji nemaju diplome, koji su ih kupili, a mušterija to ne zna, a ima ih neprijavljenih”, žali se malo obućar Mića.

Kaže mnogo se čudi kako neki ljudi žive i pita kako neki zarađuju desetine hiljada evra mesečno.

“Pitam se gde sam tu ja, svi oni koji su pošteno radili. Šta sam zaradio? Samo sam sina obavezao, znaš koliko će on sa ovim da ima penziju jednog dana – minimalnu, 18.000 dinara. A sve redovno plaća. Jel se za to radi 50 godina”, priča, dok šeta po malenoj radnji između pulta i jedne od dve mašine koje su stare 200 godina. Gotovo da se ne vide od ostalih stvari, ali kada priča o njima čini to sa velikom zadovoljstvom, ogromnim osmehom. Na “merkelovki”, a tako je zove samo zato što je iz Nemačke, pokazuje kakav dobar štep pravi. Ni druga ne zaostaje. Na pretrpanim zidovima nema čega nema. Od izbledelih porodičnih fotografija, kalendara, uramljene pesme “Goranska idila” koju Mića zna napamet, do filadendrona koji visi sa plafona, slika Putina, Tita.

“Najbolje se živelo kada je bilo najviše obućara. Nekada ih je bilo”, pa pokazuje rukama, “dvojica u Đuke Dinića samo, sigurno 15 sa obe strane Bulevara od Vuka do Đerma. Sada smo prvi od Kalemgdana kad se krene Bulevarom”.

Vremena jesu teška, dodaje, ali mušterija i dalje ima. Dosta je i poznatih, sportisti, političari, glumci sa Vračara. Nekada su kod Miće dolazili redovno Zoran Radmilović i Ciga Milenković, a jednom prilikom nešto se u njihovoj radnji i snimalo.

Malo dalje, na Zvezdari, slična je situacija, radi se dosta i dugo, ali činjenica je da je posla sve manje.

“Nismo radili tokom korone, a smanjio se posao i nakon vanrednog stanja, skratili smo i radno vreme do 17 časova”, kaže nam vlasnica obućarske radnje koja je na istom mestu poslednjih 40 godina. Posao je prvi pokrenuo svekar, preuzeo suprug, a sada ona i ćerka nastavljaju tradiciju.

“Neke kolege rade jako loše, mi radimo dobro zato što smo dugo ovde, imamo tradiciju i radimo sve, svu vrstu obuće. Ima nekih koji ne mogu, ne znaju, neki neće”, kaže ona.

Pomoć države u minimalcu su dobili, mada, kako kaže, čekaju poslednje dve uplate. Majstori nekada nisu imali običaj da traže pomoć od države jer su, napominje, navikli da sve rade sami. Sada su, ističe ona, konkurisali za kredit kod Fonda, ali iskreno ne veruju da će ga dobiti.

U radnju ulazi gospodin i ostavlja akten tašnu i kaiš na popravku. Redovna mušterija.

“Ko iole hoće da radi može pristojno da živi, mada je u ovom vremenu teško reći i šta znači pristojan život”, dodaje dok obeležava na kaišu mesto gde treba da se buši rupa.

Polovne cipele su po svim policama u radnji, poneka tašna, pertle, sprejevi za cipele.

“Sve je više krpeži, nema više čistog posla i sve je manje posla. Kako da ti kažem, ko kupuje kineske cipele, nikada neće kupiti cipelu koja se popravlja. Jeftine cipele se ne popravljaju. Imaš ljude koji nikada nisu ušli kod obućara i nikada neće ući. Kupi jeftine, baci i kupi druge”, naglašava vlasnica ove obućarske radnje na Lionu.

Uprkos tome što je posla manje, za život, kaže, može da se zaradi – ko hoće, ko neće i samo sedi i čeka posao taj neće zaraditi.

“Nekada su studenti radili preko leta za džeparac, nema toga više. Dođu u radnju i prose, kad im kažem ajde da mi očistiš ispred pa ću ti platiti, samo se okrenu i odu”, kaže i priseća se kada su bila najbolja vremena za obućare, “osamdesetih i sedamdesetih se najbolje živelo od toga, tada je 100 maraka bila dobra cipela, sada za sto evra ne može da se kupi dobra cipela”.

Skratili smo razgovor jer je mušterija čekala ispred vrata, a mušterija ne sme da čeka. Naročito sada kada je za zanatlije sve manje posla.

Tekst je nastao u okviru projekta koji finansijski podržava Ambasada Norveške u Beogradu. Stavovi izneti u tekstu su stavovi autora i nužno ne izražavaju stavove Norveške ambasade, Balkan Trust for Democracy i German Marshall Fund kao partnera.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari