Pet godina redovnih odlaganja platnih razreda 1Foto: BETAPHOTO/ VLADA SRBIJE SLOBODAN MILJEVIC

Nije poenta u tome što je ministar državne uprave i lokalne samouprave Branko Ružić obelodanio da ni ove godine neće biti donet zakon o platama u javnom sektoru, niti će biti uvedeni platni razredi.

Poenta je u prilogu „opet“, jer ni najpedantniji evidentičari ne bi mogli sa sigurnošću da kažu koliko je puta to najavljeno pa potom odloženo, za mesec, dva, godinu ili dve. Ovoga puta za 2021. Pre Ružića, još dve ministarke u tom resoru, Kori Udovički a potom i sada aktuelna premijerka Ana Brnabić, najavljivale su i odlagale ovaj, kako tvrde, složeni posao.

Za početak, nije moglo da se izbroji koliko ljudi radi u javnom sektoru. Čitava godina bila je potrebna za to, prvo se pominjalo da ih je više od 700.000, pa je u jednom trenutku bilo 420.000 a potom se računica zaustavila na 500.000.

U prvom naletu nije bilo jasno da li će razvrstavanje obuhvatiti i javna preduzeća i akcionarska društva u vlasništvu države, ali se ubrzo od toga odustalo, pa je zvanično prihvaćeno da se reforma zarada odnosi samo na neprofitni deo javnih službi. Onda je ponovo zapelo jer nije bilo precizirano da li će reformom u isplati zarada biti obuhvaćene i razne državne agencije, regulatorna tela, instituti, zavodi i slični „pomoćni“ delovi državne uprave.

Pretpostavilo se da bi trebalo, ali problem je bio to što niko precizno nije mogao da utvrdi njihov broj, negde na pola su se reformatori po pravilu „zabrojali“ jer su neka od tih tela ukidana, potom ponovo pod drugim imenom osnivana, pripajana…

Do danas nije baš u javnosti jasno ko će sve biti obuhvaćen reformom državne uprave i platnim razredima.

A krenulo je ambiciozno. Odmah nakon premijera, ministarka Kori Udovički je u junu 2014. precizirala da će zakon o platama, koji će se odnositi na sve u javnom sektoru, biti usvojen na jesen te godine.

Ona je objasnila da neki vid platnih razreda već postoji u određenim delovima državne uprave, ali da se on „izigrava“.

Ukazala je i na dodatne dileme, da li na isti način treba platiti lekara u Beogradu i Leskovcu, jer troškovi života nisu isti. Ispostavilo se da je materija toliko složena da je Udovički morala da odloži usvajanje potrebnih zakona za kraj te, 2014. godine, a potom ponovo da prolongira „na proleće, sigurno“.

Ona je čak pretpostavila i da bi Vlada odlukama mogla da obaveže javna preduzeća na primenu tog zakona koji će „uvesti red u sadašnju šumu od 900 koeficijenata i 70 naknada, a zarade učiniti uporedivim“, izjavila je Udovički krajem 2014. Posle je ponovo došlo do pomeranja roka pa je tadašnja ministarka, u razgovoru sa sindikatima, obećala da će „u perspektivi, što bi trebalo da bude 2016. godine, zakon doživeti nešto što treba da liči na platne razrede“, odnosno da bi njegova primena bila moguća ukoliko se usvoji tokom 2015.

Ali nije, iako je ministarka u aprilu te godine dala najkraći rok – do kraja narednog meseca, „ako Vlada namerava da poštuje dogovor sa MMF-om“.

Nije poznato kada je, tokom svih tih izjava, došlo do promene prvobitne suštine, ali je ona obelodanila da to neće u pravom smislu reči biti platni razredi, već nekih 60 platnih grupa u okviru istih sektora, što su sindikati u prosveti i zdravstvu dočekali „na nož“, s obzirom na to da je u njihovim delatnostima to odranije bilo uvedeno, a osnovni zahtev im je bio da se poslovi iz tih oblasti izjednače sa drugim delovima javne uprave i službi.

Sve do sredine naredne, 2016. godine, priča o reformi sistema zarada malo je utihnula, a aktuelnom ju je učinio, ponovo kao mandatar, Vučić a po zahtevu MMF-a, koji je usput, ocenio to kao „nemoguć domaći zadatak“, koji je preneo na novu ministarku, Anu Brnabić.

Ali, posao je i dalje bio na čekanju. Zakon još nije bio spreman, primena je odložena za 2018. a Brnabić je objasnila da su u „poslednjih pet meseci završene sve funkcionalne analize ministarstava, urađene su i horizontalne i vertikalne analize 94 institucije, i sada se radi na akcionim planovima za internu reorganizaciju u okviru zdravstva, socijale i prosvete“… – šta god to značilo, glavno, svetlost dana još nije ugledalo.

Priča o platnim razredima tako je već počela da biva dosadna, a data obećanja više niko ne shvata ozbiljno. Tako su u decembru 2017. novi saziv Vlade i sadašnji čelnici u resoru državne uprave najavili da će prateći zakoni biti usvojeni 2018. a primena početi naredne godine. Pa nije.

Onda je krajem prošle godine obećano da će ove godine sve to biti završeno da bi primena počela u januaru 2020. Pa opet nije. Uz neizbežno „opet“, krajem ove godine zakoni su odloženi za narednu a primena za 2021.

Samo nije bilo baš najjasnije zbog čega je uopšte dat novi rok.

Strah od demonstracija

U jednom trenutku krajem 2016. tadašnji premijer Aleksandar Vučić priznao je: „Nemamo snage za platne razrede. Imali bismo demonstracije zauvek.“ Dodao je da su svi protiv platnih razreda, jer bi oni izjednačili plate u Beogradu i Vranju i da bi ti ljudi bili u pravu, jer imaju argument: „skuplji život, veći troškovi“. Ali, istakao je da on misli da bi takvo izjednačavanje plata bilo lekovito za Srbiju i zadržalo ljude u manje razvijenim područjima.

Vučić kad je u pravu, u pravu je

Iako su se zahtevi za uvođenje istih plata za jednaka radna mesta u javnoj upravi povremeno javljali unazad dvadesetak godina, prvi put je to kao segment reforme u tom sektoru najavio Aleksandar Vučić, kada je kao mandatar za sastav vlade, u aprilu 2014. u autorskom tekstu za britanski „Fajnenšel tajms“, predstavio svoj program.

„Na tom putu biće teških odluka i moraće da se obuzdaju veće plate u javnom sektoru i uvedu platni razredi kako bismo obezbedili da isti posao bude jednako plaćen“, naveo je tada Vučić. On je ocenio kako će to biti težak posao. A ni slutio nije koliko je u pravu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari