Lice i naličje Gaze 1

Pakao Gaze je danas – gde dva miliona Palestinaca „živi kao u kavezu“, jednom je rekao bivši američki predsednik DŽimi Karter, a sada isto govore i mnogi komentatori – zreo plod izraelske poluvekovne okupacije, prethodno i dve decenije egipatske prinudne uprave.

Upravo je pedeset jedna godina od junskog rata 1967. kojim su za šest dana propali Naserovi pokliči o bacanju jevrejske države u more, ali ni Izrael vojnim trijumfom nije stekao večni mir, sem kasnije (posle još jednog, ravnopravnijeg i proračunatijeg obračuna na bojištu u oktobru 1973) dva „hladna“, sa Egiptom, potom i Jordanom.

Palestinci, koji u ranim arapsko – izraelskim obračunima po imenu nisu ni pominjani, kao što ih je i Balfurova deklaracija 1917. smatrala samo „postojećom nejevrejskom zajednicom“, izvesno su sada najveći stradalnici nepresečenog Gordijevog čvora.

Podsećaju – skloni detaljima – da je odmah posle pobede 1967. jedan 25-godišnji tek demobilisani izraelski regrut rekao: „Izgubili smo nešto veoma dragoceno – našu malu zemlju.“ Bi-Bi-Si, ne tako davno, zaključuje o sadašnjem vremenu „sve što je žalosno poznato“: „Svako ko prati vesti – nasilje, okupaciju, (jevrejska) naselja, budućnost Jerusalima – nalazi da je, kao rezultat junskog rata, okupacija brzo dobila trajnu formu. Davna predviđanja opasnosti su ignorisana. Rat je stvorio okupatora i to je nesreća i za Izraelce i za Palestince. Vojna okupacija je već po definiciji okrutna; gradi kulturu nasilja, koja živote čini jeftinim, ljude nečovečnim, i one koji je nameću i one koji se bore protiv nje.“

Izvlače se zatim i neke proročke opomene veće specifične težine. Samo što se rat ’67. završio, prvi izraelski premijer David ben Gurion je upozorio na „zavodljiv ukus pobede“:

„Ostajanje na (zauzetim) teritorijama moglo bi da vodi izobličavanju jevrejske države i čak njenom uništenju. Izrael mora da zadrži Jerusalim, ali sve drugo mora da vrati Arapima, sa ili bez mirovnog sporazuma.“

Sadašnji ministar spoljnih poslova Aba Eban je video mapu, koja je prikazivala Izrael od Golana do Sueckog kanala i duž čitavog toka Jordana, ne kao „garanciju mira, već kao poziv na skori rat“. Govorio je da Palestinci neće izgubiti „ljubav i vernost zastavi, časti, ponosu i nezavisnosti“.

Pobedničko raspoloženje je brzo nadvladalo upozorenja. Gaza danas plaća možda najveći danak. Preživljava sa omčom oko vrata, koja se steže sa svih strana.

Izrael se, istina, vojnički povukao. Sada preko žičane ograde kažnjava nezadovoljstvo Palestinaca u Gazi bojevom municijom (broj ubijenih i ranjenih prethodnih nedelja je zastrašujuća opomena) i nepopustljivo održava ekonomsku blokadu i zabranu izlaska sa nesrećne teritorije (jedne od najgušće naseljenih na svetu). Dve poslednje mere delimično praktikuje i Egipat. Pomirenja radikalnog Hamasa – koji je dobio vlast na izborima – sa Abasovom palestinskom autonomnom upravom iz Ramale su u ćorsokaku. Međunarodni donatori, ograničavaju dotacije, pošto je Hamas na listi terorističkih organizacija.

Gideon Levi, ugledni izraelski novinar koji u telavivskom Haarecu skoro tri decenije uporno prati sudbinu Gaze pišući Zonu sumraka, zbog koje je u podeljenoj izraelskoj javnosti jednima „budni glas savesti“, a drugima „izdajnik kome treba da se sudi“, upravo je napisao:

„Treba da budemo pošteni i jednostavno kažemo: oni su u pravu. Nemaju drugog izbora nego da se bore za slobodu svojim telima, imovinom, krvlju i oružjem kakvo imaju. Nema im drugih puteva sem nasilja ili predaje. NJihova snaga jednostavna i patetična, skoro dirljiva. Narod koji se za slobodu tuče zmajevima, tunelima, ogledalima, gumama, makazama, zapaljivim napravama, granatama bacača i Kasam raketama, protiv jedne od najsavršenijih ratnih mašinerija na svetu, narod je bez nade. Ali to je jedini način da promene situaciju. Kad su mirni, Izrael i svet za njih nemaju interesa. Samo Kasam skreće pažnju na njihovu sudbinu. Zato njihovo gađanje može da se opravda, čak i kad, kao zločin, ozleđuju nevine civile i terorišu stanovništvo juga, što je – naravno – nepodnošljivo za Izrael. Jasno je da je njihovo nasilje bezosećajno, kao i svako drugo. Ali, kakav im je izbor? Svaki kolebljiv pokušaj koji čine da pođu drugom putanjom – primirjem ili promenom rukovodstva i političkog stava – odmah nailazi na odbijanje Izraela, koji im veruje samo kad pucaju. Dok se Zapadna obala većinom ponaša kao da je digla ruke, Gaza se ne predaje. Posle egipatske vlasti i potom izraelske okupacione uprave nije bilo ni dana slobode. Ne postoji Izraelac koji može da da zamisli svoj život u Gazi. Palestinci tamo imaju nedemokratsku, okrutnu vlast, ali ne može da se krivi (samo) Hamas. Na Zapadnoj obali je mnogo umerenija vlada, a Izrael ništa ne čini da tamo okonča okupaciju.“

Nisu, naravno, svi Izraelci saglasni sa Samarićaninom Gideonom Levijem, pogotovo vlada Benjamina Netanijahua, koja mir traži snajperima.

Raspaljivanje smrtnosnog nasilja u Gazi je novi izum u bliskoistočnom rvanju Davida i Golijata, turoban je i tačan sud nemoćnih pomiritelja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari