Srećom, u pogađanju Irana i sveta (pet stalnih članica Saveta bezbednosti i Nemačka) ne važi nemilosrdno pravilo „uzmi ili ostavi“. Posle dvanaest godina „atomskog sudara“ oko nuklearnog programa Teherana, obe strane su nevoljne da se iz Beča raziđu praznih ruku. Sporazum o nesaglasnosti je utešan dobitak.


Diplomatski naizgled bezbolno pomeranje roka za sedam meseci za konačnu razmenu darova – ukidanje sankcija u zamenu za odustajanje od nekontrolisanih ambicija, za koje Zapad smatra da mogu da vode pravljenju N bombe – jeste nit koja treba da vodi do konačnog, još neizvesnog postupka preuređenju Bliskog istoka u manje eksplozivnu smešu. Godinu dana ranije, pre privremenog ženevskog dogovora, činilo se da „situacija klizi u rat“. Ženevski sporazum je bio olakšanje: olabavio je kažnjavanje Irana i poveo pregovarački hod po mukama, ali je nedovršen temelj. Najvažniji akteri slagalice – Teheran i Vašington – opterećeni su dugim neprijateljstvom „velikog satane“ i „osovine zla“, kako su se od Homeinijeve revolucije međusobno učestalo nazivali.

Pritom osmogodišnje sankcije SAD, EU i mere UN, zaoštrene od 2010, veoma pogađaju iransku ekonomiju, pre svega izvoz nafte i bankarstvo, svakako i osnovne potrebe građana inflacijom i padom vrednosti domaće valute. Sada je Iranu dodatno dozvoljeno mesečno oslobađanje po 700 miliona dolara iz zamrznutih prihoda. A nalaz Međunarodne atomske agencije oprezno pokazuje da je Iran smanjio zalihu slabo obogaćenog uranijuma, mada „nije u stanju da potvrdi kako su nuklearne aktivnosti u potpunosti u miroljubive svrhe“. Značajnije je, čini se, da su se Amerika i šiitski Iran našli na istoj strani u borbi protiv sunitskog islamskog kalifata, pa preče potrebe i brige postaju zajedničke. Istovremeno, čak i iskušenja i predsednika Baraka Obame i Hasana Rohanija su bliske vrste: obojica su izloženi nestrpljivim iščekivanjima olakšanja, ali svaki pomirljiv potez treba da „prodaju“ domaćim čuvarima nepopustljivosti, pa su pod pritiskom i sa i bez potpisa. Beloj kući i sekretaru Džonu Keriju teret su i saveznici, Izrael i Saudijska Arabija, sa svojim ma koliko različitim razlozima, ali približno zajedničkim imeniteljem da Teheran mora biti oboren na kolena.

Američki analitičar iranskog roda Trita Parsi upućuje da „svi treba da učine koncesije, moguće i bolne, kako bi sporazum mogao da bude trajan“. Agencije prenose njegovo uverenje: „Ako je očekivanje da jedna strana može da sačuva osamdeset odsto željenog, a da popusti samo dvadeset procenata – i kad bi se napravio dogovor, rezultat ne bi bio održiv.“ Politika se meri osetljivom apotekarskom vagom. Kad bi i bilo sporazuma, smetnja bi bila na koliko je sklopljen. Amerika na jednoj strani računa na rok od dvadeset godina, Iran – koliko je poznato – „razmišlja o mesecima ili o godini, a najviše o samo pet“.

Analitičar Bi-Bi-Sija u listu osnovnih prepreka upisuje doziranje obogaćivanja uranijuma, broj i tipove centrifuga za koncentraciju, precizna objašnjenja o aktivnosti „koja mogu biti povezana sa programom za nuklearno oružje“, kategoričnu želju Teherana za potpunim brisanjem sankcija, dok je Zapad za „vezani postupak, zavisan od smanjenja nuklearnih aktivnosti“ i obavljene provere. Iranska agencija Fars je uoči oglašavanja predaha i završnog pregovaračkog datuma do kraja juna 2015. preuzela izjavu neimenovanog teheranskog zvaničnika: „Naravno da imamo plan B, ako razgovori potpuno propadnu“, uz dopunu:

„Ne mogu da otkrijem više detalja, ali uvek smo imali dobre odnose sa Rusijom i Kinom. Prirodno, ako ovi pregovori ne uspeju, mi ćemo povećati našu saradnju sa našim prijateljima i pružićemo im više mogućnosti i prilika na iranskom tržištu velikog potencijala. Agencija zatim objašnjava da je Kina najveći kupac iranske nafte i jedna od par zemalja, koja nastavlja da preuzima velike količine iranskog izvoza bez smanjenja, otkad su u prošle tri godine sankcije SAD i Evropske unije pooštrene. Rusija je prodala Iranu oružje i izgradila nuklearnu elektranu i može da ga snabde tehnologijom. Obe države mogu da obezbede Teheranu diplomatski kišobran u Savetu bezbednosti, gde imaju pravo veta i mogu da pomognu da se spreči širenje sankcija.“

U Teheranu je predsednik Rohani – prenela je tamošnja državna televizijska stanica – ipak pohvale uputio bečkoj šestorki: „Mnoge provalije smo suzili i naši stavovi su se približili.“ Američki ministar Keri takođe kaže „danas smo bliži pogodbi“… Kalendar obećanja je utvrđen.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari