Aleksandra Zec

Ali ne, ništa univerzalizirajuće, ili uopštavajuće, pa čak i ono koje se provlači kroz najave predstave, kao pacifikujuće, a to je da su žrtve žrtve, da žrtve nemaju nacionalnost, da deca nisu ni „naša“ ni „njihova“, ne bi bilo ni tako jako kao ime i prezime Aleksandre Zec, baš nje, sve drugo proističe iz te tačke, svetle, ne proističe kao – ne naslov, već ime – predstave „Aleksandra Zec“, jedne za sve, autorski projekat Olivera Frljića u produkciji HKD, Teatra, Međunarodnog festivala, Rijeka, Strossmayerova 1, 15. april, u 19,30 časova.

„Zar ima mjesta, gde još vrište djeca ?

Gdje ima otac kćerku, majku sin?

Zar ima mjesto, gde ti šest sestara jeca,

I brat joj stavlja mrtvoj na grudi krin?“

(Ivan Goran Kovačić: “Jama“, program predstave)

„Kao i kod Antigone, mi se još uvek spotičemo o leševe koji nisu dobili pravo da budu ukopani.“ Oliver Frljić.

To je upravo ono što je Frljić uradio, dok živi još uvek ureduju među mrtvima gušeći tajnu njihovog umorstva, iz svojh položaja u institucijama države, on je pokazao zlo – državni zločin, i odao poštu, i u svetost upisao Aleksandru Zec. Scena u kojoj preko njenog zemljom prekrivenog tela pada sneg, nadživeće i zločince koji su je ubili, i danas žive i moćne, koji joj mira ne daju i sve nas koji smo taj prizor videli.

Zato je tolika buka i bes oko predstave „Aleksandra Zec“, zato su komentari na tekst u „Novom listu“ „Oliverova Jama“ Branka Mijića (i ne samo tom prilikom) ispunjeni zastrašujućom mržnjom, jer ona, Aleksandra Zec, večnija je od njih.

„Iako će i najrigidniji hrvatski šovinist promrmljati nekoliko fraza o tome da je, kad govorimo o ubojstvu dvanaestogodišnje Aleksandre Zec, riječ o strašnoj tragediji, pri tome redovito zaboravljajući na smrt njezinih majke i oca, takvu licemjernu i pripadajuću joj frazeologiju uvijek će pratiti i podsjetnik na „naše žrtve“, nebavljenje njima i repertoar sličnih optužbi, koje demaskiraju ono što se doista krije iza deklarativne uplakanosti pripadnika većinskog naroda – nemogućnost shvaćanja da Aleksandra Zec i njezini roditelji jesu „naše žrtve“. Oni su „naše žrtve“ jer su ih ubili pripadnici „naše vojske“, u „našoj zemlji“, a te iste „naše ubojice“ su oslobodili „naši sudovi“, a pojedine od njih odlikovali i amnestirali „naši državni poglavari“. (Iz intervjua Olivera Frljića u knjizi „Aleksandra Zec, dokumenta“, komparativna građa uz Frljićev projekat i u izdanju HKD, izdavač Nenad Šegvić).

Po završetku predstave „Aleksandra Zec“ čuo se komentar neke gledateljke: „Pa da, to je isti kliše, Aleksandra bi trebalo biti Ana Frank.“ Fašizam i kič idu zajedno.

Međutim, plač u toku predstave, retko se u pozorištu vidi, a i u životu u kome se sve ređe plače, kao što se sve ređe i smeje, jer su “vremena preživljavanja“. I opet će mnogi reći čemu sada, u „vreme preživljavanja“ sve to „što je bilo“, kada stvarnost, egzistencijalni problem, tranzicija-pljačka i beda pritiskaju. Ne uviđajući, pri tome, ili bivajući u „statusu poricanja“, da „to što je bilo“ sa onim „što jeste“ jeste spojeni sud.

Uvređenosti na „Aleksandru Zec“ , na Frljića, zbog pristajanja na neosuđenost zločinaca, jeste pristajanje na neosuđenost, pristajanje na zločin.

Početak i kraj su u grobu. Društva su se raspala, a ono što ih može obnoviti nije ekonomija – ratna – pljačkaška, već nepristajanje na besudnu zemlju.

Pitanje je kulture. Triptihom „Zoran Đinđić“, “Izbrisani“ i „Aleksandra Zec“ Oliver Frljić je stao, u svakoj novoj državi, na traumatsko mesto od koga zavisi opstanak, na mesto pitanja prirode njihovog nastanka, i cene koju su „drugi“ platili.

Devedeset i prve, devedeset i druge, pa nadalje, a kako vidimo iz dijaloga devojčica u predstavi onolicnih godina koliko je imala Aleksandra Zec, dvanaest, i koja ih danas propituje u godinama koje bi imala da nije ubijena, vidimo da su deca naučila da kriju nacionalnost jednog od roditelja, najčešće majke, da bi preživela.To poniženje je cena postojanja uvređenih “gledalaca“, koji po pravilu nisu gledaliu predstavu, i ne žele ni da je vide.

Kraj i mrak, dugi. I nema više ništa, sem toga, “ostalo je ćutanje“. Jasno je svima da nema aplauza, nema poklona. Ljudi sede, jedva ustaju. Kreću se kao na sahranu, kao sa sahrane.

„Aleksandra Zec“ je predstava oža ljivanja, i gotovo da je takva prva u postupku i u rezultatu. To postiže istinom, etičnošću, i tugom, ljubavlju i lepotom (estetičnošću). Predstava je, iako na dokumentarnosti, emocionalna i katarzična. Antigona, pravo na ukop je pravo na osudu zločinaca –osudu zločina. To je pitanje polisa i mogućnosti ljudske zajednice.

„Tko nema živce za krv, tko danas u Hrvatskoj misli da se ne smiju raznositi dječje glave, taj neka ostane doma i povuče zasun, i to tako dugo, dok odlučni muževi ne obave prljave poslove na crti „višeg naloga“. Neka ostane doma, neka povuče zasun, tako dugo dok i njemu ne udari čizma hrvatskog viteza na vrata. Za razliku od obitelji Zec, on danas može računati da će mu posjet biti najavljen telefonom…“

„Pretpostavljam da se oni osjećaju žrtvama svojih neprijatelja, a prije svega srpske obitelji Zec, jer, eto, čine stvar koja je u stanovitom smislu ipak malo dubiozna, dok građani, inkapsulirani u svoje perine, hrču iza svojih zasuna, i ni za što ih nije briga. Tvrdi momci , the tough guys, obavljaju umesto drugih, umjesto lijepoduha, lijenčina, kukavica i pedera, prljav posao za račun države. Oni, ti tvrdi, pravi dečki, i ta djevojka sa njima koja je curici (Aleksandri Zec)“ dala Coca Colu, što je ova odbila“, ne sumnjaju uopće u čistoću svojih motiva. Oni spaljuju novac koji su oteli „u akciji“, kako bi se limine isključila i najmanja primisao o grabežnom umorstvu , o koristoljublju . Ne, njih vode visoki , najviši ciljevi , oni su vitezovi konzervativne hrvatske revolucije. Jer zločin bez kazne, prestaje to biti.“ (Slobodan Šnajder „Strah i nada“, 24. svibnja 1994.)

Teodor Adorno kaže da nema poezije posle Aušvica. Predstava „Aleksandra Zec“ načinom „interpretacije zločina“ otvara mogućnost i ne samo što je zdrala obrazinu „patriota“ i njihovih „institucija“(država), već i zato što je razgrnula sve izrabljenje reči i pojmove o suočenju sa prošlošću, istini i pomirenju“, i vratila ih svojim govorom, govoru Aleksandre Zec.