Još jednom sa osećajem 1

„Autentična tumačenja, 1968“ dramaturškim principom prepričavanja dovodi u pitanje faktografiju i uopšte mogućnost rekonstrukcije.

Zato je besmisleno prepričavati „Autentična tumačenja, 1968“ Ane Miljanić.

Pedeset godina je od Lipanjskih gibanja „68. i svečarska atmosfera „obeležavanja“ vlada na sve strane. U stvari, neka vlast nad revolucionarnim događajima „68. Borba za istorijsku istinu i interpretaciju.

Zato smo u CZKD-u odlučili da „Autentična tumačenja, „68“ izvedemo pred kraj 2018. godine, otvara se 1969. Za studente i saradnike pokazali smo „Scene sa i iz radnog procesa“.

Ovaj tekst je mistifikacija koja za cilj ima poziv na premijeru „Autentičnih tumačenja, 1968“, jedne, kako Dragan Protić („Škart“) reče „hard kor“ produkcije, a na pitanje šta je zapravo hteo da kaže odgovara „takva je sudbina radikalno inovativnih predstava“. Radovan Kupres piše: „Još jednom čestitam na tom čudesnom procesu na koji smo u ponedeljak na neko vreme upali. Kažem proces iako, iskreno, meni to deluje kao završena celina – cela predstava. Ali, ko zna šta nas na zimu očekuje. Ja sam preuzbuđen. Skoro nisam imao takvo iskustvo slobode i sigurnosti, pa time i sreće. Zaista sam se osećao kao na nekom pižama partiju na kojem je, tako od sebe, jedna tema iskrskla, izašla iz ljudi i počelo je deljenje iskustava, najiskrenije i najautentičnije moguće, jer se dešavalo u potpuno sigurnoj zoni. Takav intimistički dokumentarizam, iako je sve u tekstu na javnoj temi, ne znam kada sam video. Mislim da je iz te potpune svesti predstave o samoj sebi (odnosno, potpuno svesti svakog od subjekata u predstavi) izašlo to savršeno jedinstvo – idejnog, narativnog i formalnog. Ponovo se, 50 godina kasnije, izvelo jedno osvajanje slobode, jer je jasno oživljena emocija koja je vodila ondašnje osvajanje. Ne zbog povoda (jer to povodarski i ne može da se desi), ni zbog jubileja, ni zbog kakvog spoljašnje intervencije. Nešto je prosto pušteno da dovoljno sazri“ – piše Kupres.

„Ja sam se u ovom dvorištu igrao, 1968.“ „Ja sam se u ovom dvorištu igrala, 1968“, govore deca. „Partizana i Nemaca“, „Arjačkinje, barjačkinje“. Prvi kadar, scena iz radnog procesa „Autentična tumačenja, 1968“. Deca ulaze u Paviljon, CZKD, noseći pano na kome je prizor iz prvih ulazaka u Paviljon 1994. godine. U međuvremenu dron sa kamerom ide preko Beograda, Beograd ulazi u dvorište Centra, i u pozorišni prostor. Lepi grad Beograd, naš grad.

Prva premijera Centra za kulturnu dekontaminaciju bili su „Zli dusi“ Dostojevskog u adaptaciji Kamija i u režiji Ane Miljanić. Usred poluruševnog Misea koga nazvasmo po graditeljima i tada neprisutnim vlasnicima Paviljon Veljković. Od tada preokupacija i program Centra su kritički, ali i graditeljski, konstitutvorni. Zidali smo Centar u svakom smislu, kulturom i umetničkom, i Centar je zidao nas. Sadašnji znak Centra uradila je grupa Škart za gostovanje na kulturnoj predstonici Evrope, u Stokholmu 1998. To je cigla od vukovarske gline, sa kojom možete gađati i rušiti (kritika) i sa kojom možete zidati (izgradnja institucije i prostora u kome ona prebiva i u kojoj se stvara). Ta institucija, autonomna, približava se svojoj dvadesepetogodišnjici, godina je 2018, stogodišnjica prve Jugoslavije, Rezolucije Informbiroa (rastanak sa SSSR-om, mišljeno je zauvek i po skupu cenu) i pedesetogodišnjica Lipanjskih gibanja, studentske pobune 1968. koja je pomakla svet iz stanja u kome je do tada bio.

„Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može.“ Radni proces po principu dara i uzdarja, podele znanja, iskustva, inspiracije i instrumentalizacije po meri dara, kapaciteta razmene, inscenacija iz inspiracije i kontinuiteta analize i sinteze rediteljke Ane Miljanić, duhovitog, i nedogmatičnog. U radu „na terenu“ posednutom dokazivanjem istine, borbom za ulogu u istoriji, dogmama, dokazivanjima, imputacijom ideoloških natruha današnjice i ovdašnjice, suđenjem i presuđivanjem. Bio je nastavak i početak jednog dugog prijateljstva. Sa preokupacijom mišljenja o revolucijama i revoluciji.

Ni prikazivanjem, ni evokacijom, što nikako ne znači ni rekonstrukciju, ni dokumentarnost, ni ispovedenost, ni sećanje kao argument bespogovorni, ni ispovesti kao argument tačnosti i vlasti nad događajima.

Na zidovima Paviljona CZKD već se nalazi izložba „Kadriranje 1968“ Muzeja istorije Jugoslaviije. Fotografije, dokumenta, faktografija. Te se u zbivanje, u radni proces ulazi tako što se dokumenti sa izložbe skidaju, a akteri prepričavaju u kameru koja prenosi prizor sa slike na providni til između prostora prestave i publike.

Sada kada je čitava ekipa završila prvi deo radnog procesa, kada su glumci, likovi koje su prizvali, tuimači i prepričavaoci Lipanjskih gibanja otišli i nema ih ni u dvorištu u kome su se deca igrala, ni u Paviljonu, kao što su i „Rani radovi“ Želimira Žilnika završeni i ne mogu se ponoviti, već od njih poći, iz rezimiranja jednog poraza, i očaja, i onoga što se gradi na njihovom temelju, takođe neponovljivo, jer nema drugog puta istog, i kada je radost nade da se o svemu tome može nešto reći, na autentičan način u suštinskom, sadržajnom, formalnom i moralnom, neka je tuga, neka neprisutna dragost koja je imanentna „radnom procesu“, ovladala, i nada da će posle 1968. doći 1969, i 1918. i 2028, i da će uvek i iznova sve biti iz početka. Na svoj način i neponovljivo. „Stid je već revolucija“ iz Marksovog pisma Rugeu („Rani radovi“), i kada bi se svi stideli, onda bio to značilo uslov i pripremu za novi skok.

Privremeno odsustvo „Auteničnih tumačenja, 1968“, manjak zbog nedostatka viška. Koji će se odigrati krajem 2018. Proces prosvećenja i posvešćenja.

Kada je ekipa „Autentičnih tumačenja“ otišla u Krnješevce navođena nekim mišljenjima starosedelaca ispostavlja se da je na toj lokacija snimljena „Devojka“ Puriše Đorđevića sa predivnom Milenom Dravić. Rekonstrukcije nema i ne može je biti, ali u njenom pokušaju se otvaraju mogućnosti „Autentičnih tumačenja“.

Ova vremena su vremena „Kritike svega postojećeg.“

Treba znanja, treba mudrosti, solidarnosti, talenta, a pre svega sposobnosti divljenja, i inspiracije junaštvom, dobrote, očaja, osećanja poraza, prijateljtva i konačno ljubavi. Ni „Amarkord“ Felinija nije ni dokument, ni sećanje, već umetnost i katarza.

„Autentična tumačenja, 1968“ složena je i nova pozorišna forma političkog pozorišta. Intimna, a javna. U stvari ona traži novo imenovanje kada je o žanru ili formi reč. Prepričavanje, kontrapunktiranje i sinhronizovanje filmskog, kažu bajkovoitog materijala, kao i njegova projekcija, kostim kao posebna dodatna vrednost koja transcendentira junake u njihovo buduće značenje, kamera kao učesnik predstave, elementi postavljeni u jednom oniričkom smislu, kažu, bajkovitom, kao kada smo bili mali i sanjali, ili kao san o metautopiji. Supstrat Lipanjskih gibanja, utopijsko zbivanje o jednoj utopiji.

U „scenama sa i iz radnog procesa“ viđenim u ponedeljak 2. juna (koncept i režija Ana Miljanić, vizuelni identitet Branko Pavić, kompozitor Anja Đorđević i Ana Ćurčin su igrali neponovljivi i autentični Aleksandar Kecman, Đorđe Živadinović Grgur, Marija Opsenica, Miloš Timotijević, Milutin Dapčević, Nikola Malbaša, Pavle Čemerkić, Sanja Marković, Vladislava, Đorđević. Pridružiće im se i drugi čije smo uzbudljive video poslanice već videli u najavi.

„Scene sa iz radnog procesa“ su dani učenja, saznanja, stvaranja, dobrote, prijateljstva, i ljubavi, poklon životu i slobodi.

Sve što sam vam obećala gledaćemo ponovo i osetiti u novembru i decembru, još jednom sa osećanjem.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari