
Zato je besmisleno prepričavati „Autentična tumačenja, 1968“ Ane Miljanić.
Pedeset godina je od Lipanjskih gibanja „68. i svečarska atmosfera „obeležavanja“ vlada na sve strane. U stvari, neka vlast nad revolucionarnim događajima „68. Borba za istorijsku istinu i interpretaciju.
Zato smo u CZKD-u odlučili da „Autentična tumačenja, „68“ izvedemo pred kraj 2018. godine, otvara se 1969. Za studente i saradnike pokazali smo „Scene sa i iz radnog procesa“.
Ovaj tekst je mistifikacija koja za cilj ima poziv na premijeru „Autentičnih tumačenja, 1968“, jedne, kako Dragan Protić („Škart“) reče „hard kor“ produkcije, a na pitanje šta je zapravo hteo da kaže odgovara „takva je sudbina radikalno inovativnih predstava“. Radovan Kupres piše: „Još jednom čestitam na tom čudesnom procesu na koji smo u ponedeljak na neko vreme upali. Kažem proces iako, iskreno, meni to deluje kao završena celina – cela predstava. Ali, ko zna šta nas na zimu očekuje. Ja sam preuzbuđen. Skoro nisam imao takvo iskustvo slobode i sigurnosti, pa time i sreće. Zaista sam se osećao kao na nekom pižama partiju na kojem je, tako od sebe, jedna tema iskrskla, izašla iz ljudi i počelo je deljenje iskustava, najiskrenije i najautentičnije moguće, jer se dešavalo u potpuno sigurnoj zoni. Takav intimistički dokumentarizam, iako je sve u tekstu na javnoj temi, ne znam kada sam video. Mislim da je iz te potpune svesti predstave o samoj sebi (odnosno, potpuno svesti svakog od subjekata u predstavi) izašlo to savršeno jedinstvo – idejnog, narativnog i formalnog. Ponovo se, 50 godina kasnije, izvelo jedno osvajanje slobode, jer je jasno oživljena emocija koja je vodila ondašnje osvajanje. Ne zbog povoda (jer to povodarski i ne može da se desi), ni zbog jubileja, ni zbog kakvog spoljašnje intervencije. Nešto je prosto pušteno da dovoljno sazri“ – piše Kupres.
„Ja sam se u ovom dvorištu igrao, 1968.“ „Ja sam se u ovom dvorištu igrala, 1968“, govore deca. „Partizana i Nemaca“, „Arjačkinje, barjačkinje“. Prvi kadar, scena iz radnog procesa „Autentična tumačenja, 1968“. Deca ulaze u Paviljon, CZKD, noseći pano na kome je prizor iz prvih ulazaka u Paviljon 1994. godine. U međuvremenu dron sa kamerom ide preko Beograda, Beograd ulazi u dvorište Centra, i u pozorišni prostor. Lepi grad Beograd, naš grad.
Prva premijera Centra za kulturnu dekontaminaciju bili su „Zli dusi“ Dostojevskog u adaptaciji Kamija i u režiji Ane Miljanić. Usred poluruševnog Misea koga nazvasmo po graditeljima i tada neprisutnim vlasnicima Paviljon Veljković. Od tada preokupacija i program Centra su kritički, ali i graditeljski, konstitutvorni. Zidali smo Centar u svakom smislu, kulturom i umetničkom, i Centar je zidao nas. Sadašnji znak Centra uradila je grupa Škart za gostovanje na kulturnoj predstonici Evrope, u Stokholmu 1998. To je cigla od vukovarske gline, sa kojom možete gađati i rušiti (kritika) i sa kojom možete zidati (izgradnja institucije i prostora u kome ona prebiva i u kojoj se stvara). Ta institucija, autonomna, približava se svojoj dvadesepetogodišnjici, godina je 2018, stogodišnjica prve Jugoslavije, Rezolucije Informbiroa (rastanak sa SSSR-om, mišljeno je zauvek i po skupu cenu) i pedesetogodišnjica Lipanjskih gibanja, studentske pobune 1968. koja je pomakla svet iz stanja u kome je do tada bio.
„Kad se male ruke slože, sve se može, sve se može.“ Radni proces po principu dara i uzdarja, podele znanja, iskustva, inspiracije i instrumentalizacije po meri dara, kapaciteta razmene, inscenacija iz inspiracije i kontinuiteta analize i sinteze rediteljke Ane Miljanić, duhovitog, i nedogmatičnog. U radu „na terenu“ posednutom dokazivanjem istine, borbom za ulogu u istoriji, dogmama, dokazivanjima, imputacijom ideoloških natruha današnjice i ovdašnjice, suđenjem i presuđivanjem. Bio je nastavak i početak jednog dugog prijateljstva. Sa preokupacijom mišljenja o revolucijama i revoluciji.
Ni prikazivanjem, ni evokacijom, što nikako ne znači ni rekonstrukciju, ni dokumentarnost, ni ispovedenost, ni sećanje kao argument bespogovorni, ni ispovesti kao argument tačnosti i vlasti nad događajima.
Na zidovima Paviljona CZKD već se nalazi izložba „Kadriranje 1968“ Muzeja istorije Jugoslaviije. Fotografije, dokumenta, faktografija. Te se u zbivanje, u radni proces ulazi tako što se dokumenti sa izložbe skidaju, a akteri prepričavaju u kameru koja prenosi prizor sa slike na providni til između prostora prestave i publike.
Sada kada je čitava ekipa završila prvi deo radnog procesa, kada su glumci, likovi koje su prizvali, tuimači i prepričavaoci Lipanjskih gibanja otišli i nema ih ni u dvorištu u kome su se deca igrala, ni u Paviljonu, kao što su i „Rani radovi“ Želimira Žilnika završeni i ne mogu se ponoviti, već od njih poći, iz rezimiranja jednog poraza, i očaja, i onoga što se gradi na njihovom temelju, takođe neponovljivo, jer nema drugog puta istog, i kada je radost nade da se o svemu tome može nešto reći, na autentičan način u suštinskom, sadržajnom, formalnom i moralnom, neka je tuga, neka neprisutna dragost koja je imanentna „radnom procesu“, ovladala, i nada da će posle 1968. doći 1969, i 1918. i 2028, i da će uvek i iznova sve biti iz početka. Na svoj način i neponovljivo. „Stid je već revolucija“ iz Marksovog pisma Rugeu („Rani radovi“), i kada bi se svi stideli, onda bio to značilo uslov i pripremu za novi skok.
Privremeno odsustvo „Auteničnih tumačenja, 1968“, manjak zbog nedostatka viška. Koji će se odigrati krajem 2018. Proces prosvećenja i posvešćenja.
Kada je ekipa „Autentičnih tumačenja“ otišla u Krnješevce navođena nekim mišljenjima starosedelaca ispostavlja se da je na toj lokacija snimljena „Devojka“ Puriše Đorđevića sa predivnom Milenom Dravić. Rekonstrukcije nema i ne može je biti, ali u njenom pokušaju se otvaraju mogućnosti „Autentičnih tumačenja“.
Ova vremena su vremena „Kritike svega postojećeg.“
Treba znanja, treba mudrosti, solidarnosti, talenta, a pre svega sposobnosti divljenja, i inspiracije junaštvom, dobrote, očaja, osećanja poraza, prijateljtva i konačno ljubavi. Ni „Amarkord“ Felinija nije ni dokument, ni sećanje, već umetnost i katarza.
„Autentična tumačenja, 1968“ složena je i nova pozorišna forma političkog pozorišta. Intimna, a javna. U stvari ona traži novo imenovanje kada je o žanru ili formi reč. Prepričavanje, kontrapunktiranje i sinhronizovanje filmskog, kažu bajkovoitog materijala, kao i njegova projekcija, kostim kao posebna dodatna vrednost koja transcendentira junake u njihovo buduće značenje, kamera kao učesnik predstave, elementi postavljeni u jednom oniričkom smislu, kažu, bajkovitom, kao kada smo bili mali i sanjali, ili kao san o metautopiji. Supstrat Lipanjskih gibanja, utopijsko zbivanje o jednoj utopiji.
U „scenama sa i iz radnog procesa“ viđenim u ponedeljak 2. juna (koncept i režija Ana Miljanić, vizuelni identitet Branko Pavić, kompozitor Anja Đorđević i Ana Ćurčin su igrali neponovljivi i autentični Aleksandar Kecman, Đorđe Živadinović Grgur, Marija Opsenica, Miloš Timotijević, Milutin Dapčević, Nikola Malbaša, Pavle Čemerkić, Sanja Marković, Vladislava, Đorđević. Pridružiće im se i drugi čije smo uzbudljive video poslanice već videli u najavi.
„Scene sa iz radnog procesa“ su dani učenja, saznanja, stvaranja, dobrote, prijateljstva, i ljubavi, poklon životu i slobodi.
Sve što sam vam obećala gledaćemo ponovo i osetiti u novembru i decembru, još jednom sa osećanjem.
Ma dosta vise sa 68 godinom, ima nas mnogo zivih ucesnika pa komunisti koji su izdali tada studentski pokret ponovo lupetaju i pricaju gluposti. Sve te izdajice tada ostale su do dan danas i kroje gorku sudbinu Srbije. Njihovi ocevi koji su ih tako vaspitavali pa oni sami sve do danas sada zajedno sa svojom decom koju si isto tako vaspitali. Nazalost Srbija nikada nece izaci iz trulog komunizma i njihovih lazi i opsesija.