Žrtve koje ne brojimo 1foto Željko Sinobad

Svakog 15. juna pitam se jedno te isto – da li je stvarno moguće da moramo imati Svetski dan borbe protiv nasilja nad starijim osobama kako bismo pogledali sebe u ogledalo.

Gde smo mi kao civilizacija na nekoj kvalifikativnoj vertikali kad na nasilje prema onima koji su nas rodili ili odgajili ili školovali, hranili ili čuvali moramo da ukazujemo danima u kalendaru?

Za lapot sam čula u detinjstvu i mislim da mi je to najpotresniji fenomen za koji sam ikad saznala. OK, jedan od najpotresnijih.

Kasnije sam kupila knjigu Živojina Pavlovića i nikad je nisam pročitala, ćušnula sam je u drugi red na polici (onaj iza naslova kojima se vraćam i onaj sa kog retko i brišem prašinu) kao da je šugava.

Ne znam ni zašto sam je kupila, valjda da pokušam da proniknem u zao i morbidan um upražnjivača tog običaja.

A onda sam shvatila da je to gubljenje vremena. Zapravo, ne želim da se upoznam sa snagom i dubinom naše besprizornosti. Taman i ako je roman napisan sjajno i ovenčan NIN-ovom nagradom.

I rekli bismo, bilo pa prošlo, postali smo empatičniji, humaniji, solidarniji. Not really. Samo što ne mlatimo roditelje maljem po glavi nego koristimo metode primerenije našem vremenu – mlatimo

ih na ulici (pa im posvećujemo platoe), ulupavamo kolima, tiho ih ubijamo listama čekanja itd.

I to samo javno. U naša četiri zida se deremo, vređamo, ignorišemo, optužujemo. Da, i u toj bezbednoj a najnebezbednijoj zoni takođe ih mlatimo ili primenjujemo druge vidove sile i moći.

Kad sam imala dvadesetak godina blizu Narodne biblioteke videla sam deku kako se s mukom kreće i vuče neke kese. Prišla sam mu i ponudila pomoć a on se trgnuo kao opečen i žustro odbio.

Evo, još uvek se pitam, kad se toga setim, kakva li su njegova loša iskustva kad je tako reagovao. Ko zna.

Pročitala sam na nekom portalu poziv da se prijavi nasilje nad starijima. Pretpostavljam da je čovek demagoški kapacitet negovao tokom svih milenijuma postojanja, ali i da ga je unapređivao.

Ovaj mi poziv tako izgleda: Čovek 2.0 u lažnoj borbi za prava neke grupe (u koju će i sam upasti, ako ga zdravlje i dobar izbor restorana posluže).

Pa, ako je tako, ako stvarno možemo da prijavimo nasilje nad starijima evo ja prijavljujem nasilje nad starijim osobama koje nemaju struju a obećava im se, koje nemaju vodu a obećano im je 100 puta,  koji nemaju pristup lekaru a nekad su imali itd. a

Posebno prijavljujem nasilje nad ženama u ruralnim sredinama koje duplo trpe jer je virus patrijarhata tamo dosta agresivan. Da, prijavljujem i nasilje nad Ilijom Kostićem, onako, da se ne zaboravi.

Brojimo femicide, mislim da bi trebalo da brojimo i žrtve koje uzimamo zdravo za gotovo, one starije osobe koje su mogle sa nama da budu još koju godinu.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari