“Dragi učesnici, čast mi je danas pozdraviti sve vas, predstavnike različitih vera i učenjake iz celog sveta koji ste se okupili kako biste raspravljali i promovisali multikulturalizam, ekumenski dijalog, miran zajednički život i pomirenje.

Ova međuverska konferencija koja se održava u Peći u okviru Nedelje tolerancije na Kosovu je deo naših napora za jačanje mira i uzajamnog poštovanja… Neka ova Nedelja tolerancije bude znak početka saradnje i poverenja za našu budućnost i za našu obostranu korist. Želim vam srdačnu dobrodošlicu na Kosovo!“, dobrodošlica predsednice Kosova Atifete Jahjaga učesnicima konferencije „Vera i pomirenje“ („Budućnost verskog dijaloga“).

Devedesetih, tada još u okviru Ujdija nalazimo se na Univerzitetu u Prištini, gosti smo Adema Demaćija, Malići, Zupanc, Cvetković, Jovanović, Kandić. Prethodnih dana zatučen je albanski dečak, („nekontrolisane grupe“). Veton Suroi na početku razgovora predlaže da Kosovom krene kovčeg pomirenja, imamo temperaturu četrdeset, klimaks događaja na samom njegovom početku… „Zakasnili ste“, tako razgovor počinje student, imao je plavu kosu i crvenkastu maramicu oko vrata…

Kao izrikom ateista, „nadležna“ sam za panel „Zajednički prostor“, u kome učestvuju Vitorija Finlej, Aniti Pentikainen, Anras Ridlemejer, Din Sjamsudin, Dejzi Kan. „Ako pojedini regioni smatraju da se radi zajedno ne samo na Balkanu, gde postoje latentne snage koje intenziviraju identitet različitih grupa, da li ima načina da religije i građani deluju zajedno za opšte dobro? Istraživanje mogućnosti razvoja „zajedničkog prostora“ i mogućnost interkulturalizma među onima koji su se opredelili da se konflikti i nerazumevanja među zajednicama izbegnu.“ Na samom kraju razgovora, i događaj, nakon što je jednom od učesnika konferencije pozlilo, sledila je molitva za njegovo dobro, na arapskom.

U Peć smo stigli preko integrisanog prelaza Jarinje. Bez zastoja, bez bilo kakvog posebnog pitanja ili problema. Lične karte, „doviđenja“, lične karte „dobrodošli“.

Budući da ipak može biti zanimljivo nekoliko opažanja za sve one koji zamišljaju, ako zamišljaju, šta je i kako je „na terenu“ put do Severne Mitrovice, put je kroz predele toliko izdašne lepotom da se uvek i iznova pitam kakav smo mi to svet kada sve to uznemiravamo i narušavamo ratovima, sukobima i divljom gradnjom. Na malobrojnim objektima uz put, ako se tako mogu nazvati limena zdanjca, ili prevrnuti, pa adaptirani, autobusi, srpske zastave, na jednom „ček pointu“, a ima ih tri ka Mirovici, Putinova fotografija u vidu slike, na jednom „objektu“ slikano piše „Ovo je Srbija“, a onda i „This is Srbija“.

Oko takvih ikonografija su muškarci: pričaju, puše, sedaju i ustaju. Od „barikada“ ostali su samo tragovi, tamne naslage zemlje i peska, kao da je tu požar bio.

A onda je pred vama Trepča, kao jedna ugasla epoha, Trepča artefakt, Trepča kao instalacija, kao arheološka iskopina, od uglja, bakra i zlata mrka Trepča.

Visoki Dečani gore iznad Peći, u brdu. Sami, za sebe, po sebi. Šta je to na ovome svetu apsolutno lepo, i ima li apsolutno lepog, pitanje je za raspravu, ali to jesu i Visoki Dečani. I to kako se „drže“ („država“ od „pridržati“) ili kako se u njima „služi“ je svetski. Jermonasi i monasi su visoki, Luka je oštar, Pavle nežan, reklo bi se da mu je dvadeset, a ima četrdeset, malo je zarumenjen samo onaj koji je vino doneo, a razgovora se odrekao. Dan je sunčan, vazduh bistar, sve je vidno, i prizori vas nateruju ne da gledate, da „snimate“, već da „vizirate“, kako bi to, nekad, za subjektivni kadar rekao profesor filmske estetike Dušan Stojanović.

U baštama oko Pećke patrijaršije, unutar zidova je neka vrsta peripatetičke škole, ljudi se sreću, šetaju i razgovaraju, domaćini i oni koji su došli da vide to što se ima videti, ćute unutra, definitivno, verovatno zato napolju govore. I Episkop Jovan Ćulibrk visok je i uspravan, kao Luka i kao Petar, izađe da dočeka, a i da isprati. Razgovara o održivosti tradicija i kulture, o spomenicima, i u tom kontekstu posebno je zainteresovan za rad na rešavanju interpretacije Starog sajmišta u Beogradu. Odlazeći mislim koliko se Jirži Grotovski bavio analogijama Crkve i Pozorišta. I koliko se u zdanjima čita vera ili nevera (crkve), oponašanje ili umetnost (pozorišta).

Jedan je veliki umetnik u Peći prestao da radi i otvorio je kafanu, u ogledalu vidim njegovu sliku na suprotnom zidu, kafana se zove „Exzit“, kako bi se drugačija zvala, do „Izlaz“. Idem do Sokolja Bećirija sa brzim, uvek spremnim „na sve“ i u svakom haosu i mnoštvu koncentrisanim Petritom Selimijem, tridesetjednogodišnjim zamenikom ministra spoljnih poslova Kosova, on zna gde su Sokolj i „Egzit“, a i obećao mi je, a i svi su tako mladi kao on, na ulicama Peći, mlađi od izrazlih platana, Sokolj kaže: „Zašto da se bavim manipulacijom, i da slikam, stvarnost je jača, a i kome to treba, galerija je postala kafana.“

Trčim sa Lanom Đukić preko mosta u Zvorniku (1997), ne može neko sa imenom Bećiri „preko grane“, ima taj i kolega mu Baljuli da siđu sa autobusa, ima da ih ostavimo ako hoćemo da pređemo u RS, nalazimo jednog bugarskog oficira UN, jedva, graničar je besan i preti „da se tako šta ne ponovi“, ali nas pušta, i preti.

„Ne znam da li se osećamo ludi, ili smo ludi zato što osećamo“, kaže Sokolj, spokojan i miran. Pa ko da se ne vrati sam oko dva po ponoći pećkim ulicama do hotela „Duhađin“, koji je na reci Bistrici, bistroj, dno joj se providi.

„U subotu 13. avgusta navršava se osam godina od ubistva dvoje i ranjavanja četvoro srpske dece, 13. avgusta 2003. dok su se kupali na Bistrici“ (B92, avgust 12 2011).

„A tamo pri dnu, namerno se prevrću, a deca, kotrljajući se po snegu, vrište od radosti… Ispred same moje kuće protiče Bistrica, reka koja se deli na tri dela, na dva jaza s jedne i druge strane ulice“ (Bekim Fehmiu „Blistavo i strašno“).

Pored Petrita Selimija „duša“ konferencije u Peći bio je otac Donald Rivs, na čelu organizacije „Duša Evrope“, „male organizacije koja ime veliko ime“, odavno on ide „ovim našim prostorima“, u crnini koja pristaje njegovoj visini, a i širini, otvorenosti za interpretaciju „dijaloga“ i kao „dijalektike“, raduje se što smo „preživeli“ i pita za „Žene u crnom“, kako su, šta rade, jesu li aktivne. „Jesu, po svim ulicama i gradovima, mestima traume“, ta ga informacija raduje.

Važno je veoma, slažemo se, ono što je Episkop Teodosije izgovorio na Međunarodnoj konferenciji u Peći (prema sajtu eparhija raško-prizrenske i kosovsko-metohijske). „Već godinama zajedno sa ljudima dobre volje pokušavamo da razvijemo koncept šireg identiteta, koji čuva autentično poreklo duhovnih i kulturnih objekata i istovremeno ih otvara za pripadnike drugih zajednica sa kojima delimo ovu prelepu zemlju… Zato bi iskoristio ovu priliku svih međunarodnih i lokalnih predstavnika koji sa nama dele ovu viziju i poručim onima koji tako ne misle da će naše svetinje uvek ostati otvorene za sve one koji traže duhovni mir i spokoj. Vrednost jednog društva, kulture i tradicije nikada nije bila u rigidnoj jednoličnosti, već u raznolikosti i slobodi izražavanja“.

Dečane čuvaju Italijani, Patrijaršiju Slovenci. Sa sve onim zamaskiranim vozilima, i onim mrežama što su se protegle od „Arizona“ puta u Bosni, pa diljem „ovim našim prostorima“ zato što nismo u stanju da izgradnjom autoputeva autorizujemo teren i sklonimo mreže.

„Dozvolite da naglasim da konflikt na Kosovu i Metohiji nije verski konflikt… Vera je igrala ulogu u etnogenezi i kulturi naših naroda i mnogi ljudi verske objekte još uvek u zabludi posmatraju kao simbol nacionalne ideologije, a ne kao kuće Božje.“

Mogu li se „razvrgavanjem“ ove simbolike i ove „zablude“, za života vernika i za života nevernika skloniti straže. Možemo li se i uzajamno osloboditi, i među „drugima“, oslobođenim od identifikacije vere i nacije (pa još vođe i države), i postojati i stvarati (ne implementirati, mreža), obrazovati (ne edukovati), živeti, nadajmo se danas sa znanjem, saznanjem ili spoznanjem, kako izgleda pakao.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari