Ciklus smeća 1Foto: Radenko Topalović

Odakle god počeli, zaključak jedan: Srbija se očistit ne može! Procena od tridesetak milijardi evra za savladavanje ekološkog famoznog klastera sitnica je prema zahtevnoj prljavštini koju bi valjalo (gde?!?) ukloniti.

Da ne pominjemo nuždu zadržavanja fosilnih goriva za proizvodnje struje, ni bezvodicu, ni presahle i otrovane reke i potoke, zatrpane ili na ko zna koju stranu odvučene / odvraćene izvore, one prodate bahatim investitorima, takođe da ne pominjemo.

Civilizacijski paradoks: malo čistije je tamo gde nema ljudi.

Gde ih je manje bilo.

Gde ih je bilo više – pod zemljom, svud naokolo đubre je u sedimentnim slojevima, može se po njima, po onom što je bačeno i zatrpano otkrivati kako smo živeli prethodnih decenija…

Sticajem sam to iskopavao i utvrđivao na više mesta. Poslednji put pre pet-šest godina u beogradskoj Miljakovačkoj šumi, za reportažu u ovom listu, koja je, uz sve, krunisana i groteskom – na tim naslagama ima čitav arhipelag onog što se u svetu naziva gradskim baštama sa sve najrustičnjim sklepotinama baštenskih kućica i vilica.

Sad sam po na duže u mestu koje lokalpatriotski smatram srcem ekološke katastrofe Srbijice. Mada u ovom pogledu konkurencija je tako žestoka, sigurno i nad ovim ima neki veći rekord.

Prošle subote započeta priča o dvorišnim deponijama pokazuje šarolikost načina da se čitava sela pretvore u – đubrišta.

Osim otpada koji proizvode nove životne potrebe i koji je poslednjih decenija sve masivniji, u odnosu na prethodne kad je malo čega bilo da se (od)baci, sad i napuštena i živa dvorišta imaju po jednu ili više starih često urušenih građevina što su same po sebi postale taj novi otpad.

Uklanjaju se radi nove gradnje, ali i da ne bi dalje trunule naočigled čeljadi. Šut, trulež i odbačene stvari izvoze se traktorima, motokultivatorima, kamionima ručnim kolicima (zaprega već više nema!) nasumično gde god kome padne na pamet.

Naravno i na podivljale privremene i nove divlje deponije. Ono što ljude amnestira za ove zločine se umnožava – opustela okolina otrovnice Borske reke jedna je od njih – kad je već zagađeno, dodaćemo još.

Onda napuštene njive, imanja, nekadašnje žive a sada presahle jaruge, jarkovi poored puta, korita otrovanih reka. Savest, ne samo ovde, umiruje parola – gde je već prljavo, prljaćemo još, oteraćemo sve dalje od sebe, nema veze što je blizu drugima.

Odavno žive ti novi adeti, a odavno nema ni vlasti ni države koja bi im se oduprla, koja bi ih menjala osmišljavajući načine da ih preobrati u naprednije navike.

Kontejneri za smeće, nova su, ali oskudna pojava – u sela dolaze kad su već one sedimentne naslage na dubini iskopina iz rimskog doba, a kad su brda divljih deponija postale ne samo geografske kote, već kote kolektivne jadne sudbine i budućnosti.

Kontejnera niti ima dovoljno, niti su im lokacije svrsishodno odabrane, niti se prazne redovno – prelivaju se i smrde kao i beogradski! – niti se kontroliše da li ih je neko pomerio – da mu ne smrde.

I oni su dokaz da postajemo društvo nasumičnosti, privremenosti i naviknutosti na sve. Pa i to. Kontejneri, kao i mnogi državni projekti ne postoje da služe svrsi, nego samo da POKAŽU kako bi trebalo…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari