Počinje već da boli, ali doslovce, koliko je polupismenih i nepismenih spodoba po domaćim medijima. Dobro, nismo narod koji može, generalno posmatrajući, da se diči pismenošću, uključujući i onu osnovnu. Štaviše, mnogo je onih među nama, koji su s onu stranu iste. Ne shvatam, međutim, tako izražen poriv među invalidima u poznavanju maternjeg jezika i slova mu, da se bave baš javnim poslom. Rečima, zapravo. Izgovorenim ili napisanim, potpuno je svejedno. Hoću kazati, jednako je katastrofalno.

U elektronskim medijima, televiziji konkretno, ta pošast se najžešće zapatila. Prvi je praznik za uši kada, ali odista, sa vremena na vreme tek, čujemo osobu koja priča jasno, glasno i razgovetno, bez pomodnih poštapalica, sa odgovarajućim akcentima i bez, ali vrlo naglašenog, lokalnog dijalekta.

Nasuprot tome, svakodnevno u slapovima bivamo zapljusnuti beskrajnim mmmkanjima, eeejkanjima, ovajisanjima, ovo ono, mislim, znaš, kako da kažem… i, istaknuto besmisleno – svašta nešto!

Bilo bi poželjno da sam sve ove jezičke gluposti oivičio znakovima navoda. Nema razloga, budući da su sve one do te mere prisutne, toliko često u upotrebi, da većina ljudi koja ih neprestano koristi, verovatno, nije ni svesna svog pogubnog govora.

Iskustvo ljudi koji su se kroz vekove borili za lep i pravilan govor svetine koja ih je okruživala nas uči da jezik ulice niko nije uspeo da kultiviše. Šta god da čujemo u porodici, u školi, docnije na fakultetu, od prijatelja ili ljudi koji neguju lepotu govora, u smislu pokušaja korekcije onog ružnog i nepravilnog, sve to, pre ili kasnije, gubi bitku sa narečenom pošasti, sa onim što smo pokupili na asfaltu, na šoru, svejedno.

Živimo u svetu razvijenih medija, te bi se činilo, onako na prvi pogled, da bi taj rat, lakše nego ikada, baš danas i ovde, ipak, mogao da se dobije.

Kakva greška! Ne, upravo spodobe uredno raspoređene po medijima, svakog dana sve više i žešće, zagađuju naš jezik. Pritom uopšte ne mislim na slobodnije izražavanje, psovke čak, naročito kod ‚‚primenjenih umetnika‚‚ reči i misli. Te izlete u neočekivano doživljavam kao osebujnost, stilske predznake, želju za drugačijim, preporuke svojevrsne… Uostalom, ono što pristaje Jupiteru, nikako ne ide uz voline, znali su još stari Latini.

Mislim na ove jadnike, invalide misli i reči, koji ne mogu da sastave, ali baš nijednu prostoproširenu rečenicu, bez bar dve ili tri greške. Što u padežu, što u vremenu, ili akcentu… Uz obavezne poštapalice. Koristeći – e, to im je omiljena rabota – naročito reči stranog porekla, u totalno pogrešnom značenju ili kontekstu. Od takvih, nažalost, nisu imune ni stanice sa prestižom, a što dodatno brine, čak ni poneki autori od imena i dela. ‚‚Svašta nešto‚‚ – ako se razumemo?

Oni su opasnost! Velika, nepobediva. Očito, nema ko da ih nauči dobrom, boljem, najboljem. Margaret Tačer je jednom kazala:‚‚Pazi na misli, jer one postaju reči; pazi na reči, jer one postaju dela; pazi na dela, jer ona postaju navike; pazi na navike, jer one postaju karakter; pazi na karakter, jer on postaje – sudbina!“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari