Povratak sedeljki 1Gojko Vlaović Foto: Miroslav Dragojević

Epidemija korona virusa u Srbiji je uzrokovala povratak već dugi niz godina napuštene prakse organizovanja kućnih zabava.

U nemogućnosti da se okuplja po klubovima koji ne rade, da se provodi po koncertima kojih nema i ispija piće po kafićima koji rade samo do 20 časova omladina je tokom epidemije razvila praksu okupljanja po kućama odnosno organizovanja žurki.

Kao neko ko disciplinovano poštuje sve mere u cilju da pošast zvana kovid 19 što pre prođe, te ove godine nisam imao goste na slavi niti odlazim u posete najbližim prijateljima kako bih štitio i njih i sebe, ističem da organizovanje kućnih žurki u ovom trenutku nije poželjno jer predstavlja kršenje propisanog i pospešuje širenje korona virusa.

To je nešto što nikako ne mogu podržati, ali istovremeno moram konstatovati da se kućne žurke ponovo praktikuju.

U vreme kada sam bio tinejdžer, sad već davnih devedesetih godina, ako nisi pozvan na bar jednu žurku, smatran si „neostvarenom osobom u društvu“. Shodno tome, svima je bilo stalo da na žurke odu ali i da na njima budu viđeni.

Do pojave takozvanih „dizelaša“ žurki na kojima se slušao turbo-folk nije bilo. Postojale su žurke koje su pravili alternativci gde se mogla slušati ta vrsta muzike, uključujući i pank. Sam sam bio domaćin par takvih okupljanja proslavljajući svoj rođendan. Postojale su i otmene žurke koje su priređivala deca iz uglednih građanskih porodica sa Vračara na kojima se slušao takozvani „brit pop“.

Takođe, iz nekog razloga na takvim „partijima“ se uopšte nije puštala domaća rok muzika. Slušalo se samo strano i uglavnom Oasis, Stone Roses, Inspiral Carpets i slični bendovi. Izlazilo se i u grad po klubovima naravno ali otići na kućnu žurku naročito za proslavu Nove godine bilo je stvar prestiža. I onda je u jednom trenutku to iznenada prestalo.

Nove generacije su uspostavile nepisano pravilo da su isključivo klubovi centar društvenog života tako da se tamo prenelo i slavljenje rođendana i svih drugih slavlja. Umesto da se kući odlazi poslednjim noćnim ili prvim jutarnjim gradskim prevozom, uspostavljen je konsenzus da se posle klupskog provoda odlazi na „after parti“ po pravilu u neki drugi klub „da se zabode“ do kasnih jutarnjih sati.

Klasno raslojavanje srpskog društva je dovelo do toga da nekima cilj više nije samo izaći zbog muzike koju pušta di-džej već je imperativ sedeti u separeu poznatog kluba a posle otići na „after“ u prostor sa bazenom.

Nestankom kućnih žurki Beograd je izgubio svoju draž i prepoznatljivost. Definitivno su takva okupljanja nešto što gradu nedostaje.

Zato se nadam da će nakon pobede nad epidemijom korona virusa praksa njihovog organizovanja biti nastavljena. Valjda će biti i po koja „sedeljka“ za nas u godinama.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari