Jutros sam, četvrtak 17., nešto bihuzurio. Vjetar i kiša svunoć, kičma, hladnjikavo… Ja pri kahvi i cigari umotan u svoje, a Manja (najljepša i najljupkija, jer je moja, mačka na svijetu) u svoje prnje. Pokušavamo se ugrijati. Negdje oko deset, Ona na putu, ugrija me malo pogled na Cvijićevu, na trenutak i na Vasiljevićevu. I ne čuh vijesti, a pogled kroz prozor, u sveopće sivilo, odvuče misli baš kako treba bururetli.
U ponedeljak je bio Četrnaesti februar (veljača). Praznični dan. Nekome sveti Valentin, ili Valentinovo, ili dan zaljubljenih, nekome sveti Trifun, ili Trifundan, ili dan vina i vinogradara. Meni i svim mojima pravilno raspoređenim po bijelom svijetu, kakva god da je i šta god da je stvarnost, Dan oslobođenja Mostara od uvoznih europskih i domaćih fašista. Dan naslućene, nedočekane do kraja, ali i dalje sanjane slobode. Na to kroz glavu dvije pjesme Miše Marića, koje su „Kiše“ obavezno pjevale dok je, što bi rekla moja rahmetli majka, Bog hodao zemljom. „Februarska“ i „Mostarska mati“.
Sloboda stiže, na bijelom konju, sa njom u stroju ljubav korača, vraća se pjesma u Mahalu donju, veliko sunce jugu se vraća. Sloboda stiže na kraju zime, procvaće bajam i biće ljeto, i dan će dobit crveno ime, ko Mostar toplo, ko život sveto. Februari toplo dišu, u pticama iznad vode, što po nebu krilom pišu ime sunca i slobode.
Kada bi naša pjesma znala, o kad bi pjesma mogla da vrati, svog bi dječaka dočekala jedna tužna mostarska mati. Mladen i Laca, Tanja i Pava, svi mrtvi koji u nama žive, došli bi jači od zaborava, iz neke strašne ofanzive. Došli bi u ljubav našega vida, opet u proljeća svoga Mostara, u bašte iza toploga zida, gdje se ljube dva behara. Kada bi naša pjesma znala, o kad bi pjesma mogla da vrati, svog bi dječaka dočekala jedna tužna mostarska mati.
Onda su zemljom prohodali razni novi oslobodioci. Među njima našli su se i, nama razbacanima, neki do tada, tako je makar sve izgledalo, dobri drugovi i prijatelji. Koji su nas oslobodili prethodne slobode. Pa sada u novoj najveći broj njih uživa, bohti. Manji je broj njih dobio nagradno putovanje u Hag.
O ovdašnjim hagistima, ovdje čujem šta čujem. O hagirijadi onda nekada najbližih nam, uredno me obavještava moj Miralem. Najnovije vijesti kazaše da je tužilac za dvojicu tražio čak četrdesetpet godina. Što ja, još kao pristojno informiran, ni kad mi žuč najžešće proradi ne bih očekivao.
Uz te vijesti stigla je i jedna posebno važna. Da odbrana nekih hagiranih ima završnu riječ 14. februara (veljače). Nekom na Valentina, nekom će valjda i na Trifuna, a nekom na Dan oslobođenja.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
