Čuj ja. A ja sam samo, hajde da ne citiram, tiho, nekako sebi u bradu promrmosio kako… Koliko god već decenijama znao da su mi šanse protiv gospodina Domaćinskog nikakve. Samo što sam prozborio, crtnuo, krenulo je dalje sve istom maticom koja nas već decenijama nosi. Punom pura i izvara, gadnih kapaka, s kojima se, samo u Neretvama, Drinama, Vrbasima, možda i Bosnama i inim rijekama znamo izboriti. Ni jedna od za to potrebnih vještina, u vrtlozima, virovima na suhom nam ne pomaže, tu ih koliko god su žešći, „ekspertski“ zaslijepljeni čak i ne vidimo. Ali da ne širim, da me ne odvuče na veće i po širini i po dužini, dubinu da ne pominjem prostore, jer je razlika samo u „formi i žestini“, suština je već milenijima ista.

Evo su počeli pripremni i prethodni radovi na finalizaciji, neka bude kao što je uvijek bilo – sad za sad „finih“ završnih radova. Po ko zna koji put neko je rekao … Dejton. Novi Dejton, drugi Dejton. . Kao da se počelo od prvog. Koji bi možda na nešto normalno i ličio. Da je upriličen još početkom davne devedesetdruge. A nije. Jer nije odgovaralo ni bjelosvjetskim investitorima, a ni, posebice, bjelodomaćim izvođačima. Raznim apetitlijama, sukladno i skladno veličini i prirodi želudca, a Boga mi i tankog crijeva, dvanaesterca, ostalih učesnika u probavi, predugačkog debelog crijeva… Do na kraju šupka, iz kojeg je onda izašao najsmrdljiviji fasadeks, sa zametcima epidemije smradova protiv kojih evo još ništa, bar ništa efikasno neko neće, a neko i ne umije smisliti. Sve se lijepo namjestilo. Tako je i počelo odmah drugim Dejtonom, pa se sve pretvorilo u neviđenu dejtonariju. Koja je pustila korjenove dovoljno duboko, k’o loza koja ne može izroditi ni jestivim grožđem a ni pitkim vinom ili rakijom. Iako se uspješno sve servira, uz dodatak meda mlijeka i šećera, kao sok za djecu i naivce. Pošlo me, pa nikako da skratim, uz sva dobacivanja svojte – daj ne seri, pređi na konkretno. A ja se raspadoh pokušavajući biti, koliko je to u mom slučaju moguće biti, pristojan i politički korektan. Ne daju dušmani, uz suradnju tabijata mi. Koji evo već vrije. Ne može „normalan“ čovjek biti ni sadistički pristojan i korektan. Udri nepristojno po imenima i dejtonarijama. Narodi su došli do klimaksa, kod Hrvata i Srba dugo traje čačkanje erogenih zona i onanija, a Bošnjaci su, otkada su Bošnjaci naletili na istu fašu i zdušno prihvatili grupni seks. Jebe ko koga stigne. Hrvatska i Srbija, koje nisu nikakvi žiranti ničemu, primili su u trojku i Tursku, s kojom Bošnjaci imaju veze manje nego ovi prije pomenuti sa svojim takozvanim maticama. Malo jeste sve skupa šuhveli, manje kod kombinacije Erdogan, Kitarevićka i Vučić, više kod trojke Čović, Dodik i Izetbegović. Dejtonarijski seksualni kompleti gaze li gaze. Malo bi da srede, da olakšaju svojim plemenima trošenje na suvišnom seksu, dobro, na jebačini, ovo je nepristojno, da preuzmu umjesto njih prepuštanje uživanju do iznemoglosti. Pa će onda Bosna (BiH) biti mirna kad sve pređe na unutarplemenske orgije, u kojima će se ko koga od svojih dohvati, malo mirnije i pažljivije incestualno odvijati snošaj. Svi će biti svoji na svome, pa dok traje erekcija neka traje. A uštedit će se i lova u javnoj potrošnji, ništa treći Dejton, samo lagane dejtonarije.