I tako zajebati makar jednu, ako ne i vise, generaciju, „dok se vlasi ne dosjete“. Ali sam, slučajno, preskačući reklame, naletio na prenos skupštinske rasprave, baš kad se za riječ javila, ili kad je dobila, protivnica prijedloga zakonske odredbe, kojom se navodno hoće osigurati budućnost mladih naraštaja, gospođa narodna poslanica Gordana Čomić. Čuo sam sve što je izgovorila gospođa Čomić, posebice dio na koji sam, kao jedan od rijetkih preostalih hajvana, i dalje nepopravljivo muhanat. „Zašto, jednu stvar koja se zvala Šegrt i majstor, koja se zvala Škola učenika u privredi, koja se zvala Stipe Šuvar i nanošenje sapuna kod brijanja kao zanimanje, zašto to uzdižete na ideal obrazovanja u Srbiji. To je zajednička šteta. Jedini koji imaju korist od toga su eksperti švajcarski. Nije dobro, zajednički nije dobro, a vi ćete ionako odlučiti ono što hoćete.“ Kako gospođa Čomić zna ovo što je izgovorila, to samo gospođa Čomić zna, i možda izvori kojima se služila u pripremi za raspravu. Ili se nije morala ni pripremati, jer je sve ovo izgovorila kao vrsni znalac i poznavalac. Kako je to upakirala sa trenutačnim štetočinskim prijedlogom, jednako tako zna.

Haj’mo, dakle, redom. Jedan sam od onih malobrojnih, koji je bio zalegao na realizaciji reforme srednjoškolskog obrazovanja, okvirno postavljene dokumentima desetog po redu Kongresa pokojnog SKJ. Reforme koja je, još se dogovoreno i izglasano nije bilo ni ohladilo, odmah bila minirana sa svih i na svim strana(ma). Ali da ne preskočim nešto. Reforma je bila temeljena na općepoznatoj činjenici, da za svog radnog vijeka svaki čovjek promijeni ne samo barem jedno radno mjesto, već i područje djelatnosti. Te da bi za to bio osposobljen i spreman, svaki taj čovjek treba imati mogućnost sticanja, prije svega dobrog općeg obrazovanja. Šta će i kako će kasnije, trebalo je zavisiti od njegovih mogućnosti i sposobnosti. Ali to pravo na jednako opće obrazovanje trebali su imati svi. Uz dodatne intervencije u osnovne škole i predškolske ustanove, svako je trebao, u mjeri u kojoj je mogao, steći klasično gimnazijsko obrazovanje. Što je bilo moguće uz odgovarajuće promjene u nastavnim planovima i programima, uz intervencije u enormnu faktografiju, koja je do tada, ni danas nije drukčije, onemogućavala funkcionalnu obrazovanost – fakta su u raznim zapisima, a sistem mišljenja je u glavi. Nakon te obrazovne mogućnosti, ostalo bi, što narod kaže „šta kome Bog da“ – neko da se dohvati, kako to reče gospođa Čomić, sapunjanja, a neko odmah da krene na viši, univerzitetski stupanj. Pa da već sa dvadeset četiri imamo doktore nauka. Ni slične današnjim.

Pa da u svakom trenutku, u skladu sa brzinom različitih promjena, svako može jednako brzo ne samo da se prekvalificira, već i dokvalificira. Sa trenutačnim prijedlogom ništa ni odvojeno, a kamo li zajedničko. Trenutačni, u odnosu na brzinu razvoja, prije svega garantira ulicu, u daleko manjoj mjeri prekvalifikaciju. Za dokvalifikaciju bez ikakvih šansi. Elem, prvi su reformu, koju i ovdje nazivaju Šuvarovom, a škole Šuvaricama, iako je nadležni ministar tada bio Milutinović, Šuvar je to bio samo u Hrvatskoj, minirali „Slovenci“, „laganim usmjeravanjem od prvog razreda“, pa „Bosanci“ – Reforma bez improvizacija („Oslobođenje“), pa svi ostali. Posljedice miniranja pripisane su samoj reformi, a u sve upakirano Šuvarovo ime. Tek da se zna – Sramotno.