Kupusara 1

Svaki dan gomila svega i svačega i sad bih kao trebao izabrati nešto za na ovo malo prostora.

Niti mogu, niti umijem trenutačno izabrati, a ni ovdje smjestiti i sačuvati namjeru da sve bude samo svojevrstan prijedlog za razmišljanje.

Jer ni na šta ne bih htio dijeliti neku pamet, kao imam odgovore na sva pitanja i rješenja za njih. Ima ko ima.

Pa da krenem kupusariti iz sopstvene tanke žice, ili što bi rekao moj drug Brano Marković – slijedite mu tok misli.

Čast je u zadnje vrijeme pojačala trendovanje, posuđujem: „Kao sve društvene pojave, i čast je društveno uslovljena predrasuda! Pojam časti kod kanibala, na primjer, raste u vrijednosti sa brojem skalpiranih lubanja“.

Trenutačno razloge pojačavanju trendovanja ne nalazim nigdje osim u pripremama za nadolazeće izbora, u tuči za vlast, koja je tek u zamahu.

Šta će prevladati, to bumo vid’li možda već ovog vikenda.

Ali ono što je trzalica za moju tanku žicu, a baš je osjetljiva, pođeđe i pretjerano, razna su tandrkanja bez ikakvog pokrića u stvarnim činjenicama, štreberski paušalna.

Naslušao sam se, nagledao i pročitao ovih dana svega i svačega, a istog.

Mlađahnog ne bih sad dirao, veseo kao i obično, i što bi rekao pisac, u tom veselju ima nekog sistema. Vlasnica onih crnih okica, kojima bih dao glas, progovori nešto o crno – crvenoj koaliciji na vlasti.

Za crno mi je jasno, ali crvenoga ne vidim ni u tragovima.

Misle li okice da je veseljak od Dačića, koji ni tuđim ni svojim riječima ne bi znao definirati ni komunizam ni socijalizam, crven.

Ili tako samo valja opljunuti po onome što je moderno, europski opljunuti.

Još je simpatičnije bilo čuti gospođu iz Nacionalnog konventa za EU, valjda se to tako zove, koja glede jednog zakona reče kako „neodoljivo nas podsjeća na kofiskacije četrdesetpete“.

Koga „nas“ nisam skontao, jer ne skontah persira li sebi ili u nečije ime govori.

Bacih oko gdje treba i vidjeh da je ’74. godište.

Dakle ne može se sjećati, a ako je negdje već listala neke tekstove, valjalo bi da prelista i kontekste – 1945. i 2021, evo će i 22.

Događa se i iskusnim, vremešnijim, uglednijim građanima da nalete na fašu, da možda slučajno na karikaturi, na kojoj Mlađahni otima čekić Dačiću, iz kompleta sa srpom i kreće u demokratske pohode, Dačić ispadne odgovarajući nosilac jednog davno urađenog simbola.

Jebi ga, osjetljiv sam.

Noje indijska svastika kriva, a nije ni crvena petokraka zvijezda, za Hitlera, odnosno za Staljina.

I nije komunizam isto što i negacije mu. Nekad mi naupadne kako sav bogovetni dunjaluk misli da su, uzmimo na primjer, Kina i Sjeverna Koreja komunističke zemlje.

Ali „neka toga sada tu“.

U priču se upetljao i Đilas, možda mu se nije dalo zahvatiti više, svejedno, govoreći kako „dijelili su nas ’41. pa ’45. pa…“, a mogao je krenuti još od Nemanjića, preko druge braće i kumova, preko kraljevskih porodica, preko još helbet toga, pa sve do Miloševića.

Ili ima neke svoje razloge za hvatanje baš određenih godina.

Još „ima toga, hoće to“, nekako će se dogurati do proljeća. Sebet mene, tom prilikom ne znam kome ću dati glas, ali ću ga dati za kakve god da budu promjene. Pa kud puklo da puklo.