Kasnije, na svom prvom radnom mjestu profesora predmeta elektro struke, potom, švercalo me u nedostatku kadrova – imao sam odslušana četiri semestra, kao profesora fizike, mnogo sam vremena provodio radeći matematiku sa svojim đacima. Čudo jedno, kako je srednjoškolcima ta više-manje „zatvorena matematika“ često bila, čini mi se da je još uvijek, bauk. Ali u najmanju ruku, mojima je pomagala u razvijanju logike. Za studiranja, sticajem okolnosti – pomoć prijatelju na pripremanju ispita na ekonomskom, bavio sam se malo i ekonomskom matematikom i statistikom. Nije mi mnogo ostalo u sjećanju, tek da smo se posebno bavili nekim faktorom elastičnosti i Hi-kvadrat testom. Sad, nakon pedeset i kusur godina, nisam baš siguran da su to precizni nazivi. Ali nevažno. Cijeli ovaj uvod, samo radi nekoliko sitnica.

Prva, sitnica, koja mi je natrčala, jeste „180 godina diplomatskih odnosa Rusije i Srbije“. Ne dakle 180 godina od prvog uspostavljanja tih odnosa. Prelistah malo istoriju tih zemalja i njihovih odnosa, ne nađoh ništa što bi išlo u prilog tom „kontinuitetu“. Čija i kakva matematika, „narodski“ rečeno računica je to izračunala, nisam mogao prokužiti. Statistika događanja, razni i različiti Pragmatični (sa velikim P) interesi i iste takve stalne muljaže nikako se ne uklapaju.

Druga, sitnica, obilježavanje je 100 godina od osnivanja Crvene armije. Koju su osnovali boljševici, a imenom i prezimenom za koje se vezuje – Lav Trocki. Pokušao sam naći neko matematičko, pa onda i logičko rješenje ovom odnosu današnje Rusije, posebice pozivu Šojgua Vulinu, iz današnje Srbije, da se na tom obilježavanju nacrta i kao gost prisustvuje. Nije mi uspjelo. Možda to uspije nekom ko je i s matematikom i s logikom u boljim odnosima.

Treća, sitnica, vijest je da će lijekovi koji se izdaju na recept pojeftiniti za 4%. Na opće zadovoljstvo i sreću onih kojima su baš ti lijekovi potrebni. A kojima, njihovi liječnici često prepisuju lijekove koji se ne izdaju na recept, a koji neće pojeftiniti za jedno bar 50%. Koja matematika ovako zajebava široke radne bolesne mase, a da mase ne skontaju da je riječ o zajebanciji, već se još i obraduju.

Četvrta, sitnica, prosjećna su primanja pučanstva. Iz usta veselog a zabrinutog za sudbinu naroda Vučića, ne mogu se sad sjetiti iz koje uloge, predsjednika čega, čuo sam da bi u skorije vrijeme prosjek u ovoj zemlji mogao biti petsto europljana. Dobro. Hajde da zanemarimo moju računicu, glede ukupnih troškova svakog pojedinačnog građanina e da bi živio ko normalan čovjek, po kojoj računici bi egzistencijalni minimum morao već sad biti hiljadu europljana. Sad me više zanima kako veseljak izračunava prosjek, koja je to matematika, sa naglaskom na nezanemarivanje minimalnih i maksimalnih primanja. O kojima mi je informacija, ko zna iz kojih mojih zajebantskih razloga daleko zanimljivija. Koliko ih gladuje, a koliko ne zna kud udara od para, i koji su to…

I na kraju, peta, sitnica, ne bih htio pretjerivati. Mozaik. U Hramu svetog Save. 4.000.000,00 (i slovima četiri milijuna) europljana. Koje je navodno osigurao i kao društveno odgovorna firma dao Gaspromnjeft. O rečenom Nemanjiću učio sam čak i ja i to što sam kao naučio ne mogu nikako povezati. Ne ide mi da bi se on složio, da bi njegova matematika pokazala, kako je uredu uložiti u Hram, a samo u mozaik toliku paru, uz i dalje reklamu, koja se ne prestaje vrtiti na elektronskim medijima, podboltano uplatnicama koje stižu uz neke komunalne račune – jedan obrok za mnogo nade, za gladne na Kosovu. Uz sva ostala sredstva upućena prema toj geografiji, u proteklih umalo pa dvadeset godina… Haj’mo matematičari…