Zar opet

Evo, uzmimo na primjer, nakon ovih zadnjih suđenja i presuda. Ali, hajmo nekim redom, ako ikakvoga reda i ima. Od početka prema kraju, ako i tog početka i tog kraja ima, ako se ikako mogu ustanoviti. Dvadeset bi se godina moglo ratovati samo oko toga ko je prvi počeo, ko je koga napadao, a ko se branio i od koga i ko je najebo.

Što i kako reče Brico u Velom mistu – karat mi se, karat ću se. I komšije i susjedi, mnogi i domaći, prekidoše se pokazujući i dokazujući kako je u BiH bio građanski rat. A da Allah kaže nije. Bio je čista agresija, s ciljem napokon povlačenja granice između Hrvatske i Srbije, uz pitanje kuda sa Muslimanima, a da baš ne bude „u sonet, u sonet, na klanicu pod nož“.

Uz istovremenu namjeru muslimanske vlastele, Alija da zahvali Filipoviću i onom od Čengića, Zulfikarpašiću, na zgodnom imenu Bošnjaci, da si skucka maticu zemlju, preuzme bogumilsko naslijeđe i napokon bude rahat. Neš ti rahatluka. Eto treće agresije. U sve to, zavidno vješto izmiksirani su mnogi elementi građanskog rata, pa ko biva takav je i bio – etnički, vjerski itsl. Jer su svi etniciteti i sve konfesije naprasno postali i ugroženi i ugrožavatelji.

Uz dodatno blago čuđenje zbog nedostatka jednog sitnog elementa – zašto se od svega nije distancirala JNA, bilo preuzimanjem vlasti na jugoprostoru, bilo potpunim povlačenjem u svoje odaje, uz čekanje rješenja. Zašto je tranzicionirala u JNNA (Jugoslavenska navodno narodna armija), posebice nakon što ju je, moćna slovenska TO, slabašnu natjerala na povlačenje iz Slovenije.

Da ne zaboravim, meni je neko „mazno“, valja pronaći i pročitati knjigu Veljka Kadijevića, „Moje viđenje raspada“, u kojoj je pristojan broj zanimljivih informacija. Ali da se vratim na BiH. Na agresiju. Ispalo je nekako, a trenutačno, da je samo Hrvatska, navodno zvanično, bila agresor. Jer je, kažu poznavaoci prilika, u nekim periodima imala u BiH između 40 i 60 tisuća pripadnika regularne svoje vojske. Dočim, npr. Srbija to nije imala, već je tada tzv. Srpska Republika imala svoju vojsku. S komandnim kadrom pristiglim „sa strane“.

Primjera je mnogo, neke sam i osobno, sticajem okolnosti upoznao i uglavnom su „slovenci“, ali neka bude samo jedan, ovaj aktuelni prvostepeni osuđenik Mladić. Taj je naredbom predsjedništva SFRJ 1/68 (nije greška), proizveden u čin generalmajora, 11.12.1991, da bi 24.04.1992, vanredno bio proizveden u čin generalpotpukovnika (ja 28.04. krenuo u izbjeglištvo), „a već narednog dana postavljen je za načelnika štaba i ujedno zamenika komandanta u Komandi Druge vojne oblasti JNA u Sarajevu. Na tu dužnost stupio je 10. maja 1992.“ (ja već lagano na putu za Slovačku).

Samo dva dana poslje je „odlukom Narodne skupštine Srpske Republike u Banja Luci, a na predlog dr Radovana Karadžića, postavljen za komandanta Glavnog štaba Vojske Srpske Republike“. Ne piše da je dao otkaz u JNA. „Mladić je imao status aktivnog vojnog lica i u SRJ, što se vidi prema podacima Personalnog lista (Vojni dosije) gde stoji da se nalazio na listi tzv. 30. kadrovskog centra u službi VJ na nepoznatoj dužnosti, sve dok ukazom predsednika SRJ Vojislava Koštunice 28. februara 2001. nije penzionisan.

Penziju je uredno primao do novembra 2005.“ Ne znam kako je on primao penziju, ja primam međunarodnu BHS. Ali da ne zaboravim ni Aliju. Samo kratko. „Alija Izetbegović je 2. kolovoza 1992. donio odluku o HOS-u kao sastavnom dijelu TO-e BiH te je imenovao Kraljevića članom Glavnog stožera TO-e BiH.“ HOS je u to vrijeme držao Dretelj. Sad pitanja širokih radnih masa i odgovori bagre koja je sve ovo naslijedila.