Greh bojkota 1

Demonstranti na ulicama i parlament bez opozicionih poslanika – to je ono što je uzdrmalo Vučićevu vlast ove zime i proleća.

Vučić je uspeo posle potresa „1 od 5 miliona“ da se opet učvrsti, ali ga i dalje ranjivim čini, upravo bojkot. Protiv bojkota se međutim sve jače diže glas, bilo da je reč o sadašnjem parlamentu, bilo o izborima 2020.

Bojkot se prikazuje kao politički greh, neoprostiv po svojim posledicama. Uzima se i primer Đinđićevog bojkota Miloševićevih izbora 1997. godine, uglavnom kao izdvojen primer. Retko ko će, govoreći o manama Điniđićevog poteza, pošteno reći šta se desilo sa onima koji su na izborima učestvovali.

A učestvovao je, podsetimo, Vuk Drašković i SPO, sa obrazloženjem da je Đinđić izdao zajedničku ideju, time što je odbio da Vuka podrži kao predsedničkog kandidata. Međutim, pre nego što je to odbijanje moglo biti konačno, „SePeO“ je smenio Đinđića sa mesta gradonačelnika Beograda.

I šta se potom dobilo? Jedna od najkorumpiranijih lokalnih vlasti ikada u istoriji Balkana i Drašković koji se, kao potpredsednik Savezne vlade, nikada nije oporavio od pitanja stranih novinara „did You see mister Milosevich and how is he?“  Drašković još uvek odgovara na to pitanje u svim svojim tekstovima o potrebi da se Srbija svrsta u sastav NATO, naravno i EU.

Sadašnji pravoverni protivnici bojkota vrlo su rečiti u opisima njegovih opasnosti.  Traži se da opozicija, odnosno Đilasov Savez za Srbiju, odmah otvoreno kažu da će izbore bojkotovati. Zašto bi oni to učinili?

Neizvesnost može trajati sve do predaje lista kandidata i isto tako može biti činilac kampanje. Ukazuje se da će se partijski aktivisti manje zalagati. A zašta se oni zalažu, uopšte, ako su opozicija, za promenu vlasti, ili sticanje sopstvenih pozicija? Koliki je problem bojkot večitim poslanicima poput Mićunovića, Čomićke, pa i Šutanovca, običnog građanina zaista nije briga. Naročito ne opozicionog birača, koji je to, zato što mu je potrebna promena, a ne stoga da bi, dajući svoj glas, učinio nekima da nastave svoje udobne poslaničke karijere.

Sa tim je povezana i više nego isfolirana briga, a šta će opozicione stranke posle bojkota, ostaće bez finansijske i druge baze? Pa kome je to najvažnije, neka ide u SNS, to je ionako mega „uhvati sve“ grupacija, kojoj je i mesna zajednica finansijska baza. Pitanje treba da glasi, a šta će Vučić kada bude najranjiviji tamo gde je dosad bio najtvrđi – pobeđivanje na izborima – pošto bi na bojkotovanim mogao da pobedi samo sebe i sopstvene paraliste.

Bojkot nije samo puko neučestvovanje, bojkot u uslovima Vučićeve vlasti, jeste način, možda zaista i jedini, da se uđe u nov politički oblik. Jedini pravi problem je da li će taj oblik nositi veću krizu i rizike nego što je sadašnja Vučićeva vladavina. I jedini pravi razlog protiv bojkota može biti strepnja od mogućih građanskih sukoba i nemira, od nasilnog odgovora vlasti, sve drugo je samo lepše ime za političko nepoštenje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari