Marko 1Jasmina Lukač

Veliko javno poniženje Vučićeve vlasti odigralo se u martu 2018. odmah posle velike pobede SNS na beogradskim izborima.

Marka Đurića, službenika države Srbije i potpredsednika vladajuće partije, albanski specijalci savili su do zemlje i vodili ulicama Kosovske Mitrovice kao poslednjeg kriminalca.

U Beogradu su se kroz glavni medijski tok mnogi uprli da dokažu da je to deo Vučićevog dogovorenog scenarija da izađe iz situacije „Srbi sami prave ZSO“.

A u tu situaciju se upalo kao posledica straha koji se na Kosovu širio posle ubistva Olivera Ivanovića u januaru.

Jedno lagano privođenje gde bi Marko Đurić igrao ulogu junaka, takoreći Marka Kraljevića, možda jeste dogovoreno.

Ali, onakvo sigurno nije.

Od tada je bilo samo pitanje vremena kada i gde će Vučić morati da skloni Đurića, kao što je i pitanje koliko su Đurićevski klonovski ispadi samo glumljeno izazivanje da se to što pre desi.

Jer, kada sretnete Marka Đurića na ulici, on je sasvim drugi čovek nego što je na TV Pink recimo, ili u blizini svog predsednika.

Na njegovom licu nema više ničeg klovnovskog, već je to izraz skoro ubilačke mirnoće.

Sklanjanje na ambasadorsko mesto u Vašington – sam Đurić skromno kaže da će o tome da govori kad bude zvanično – je u tom smislu idealno rešenje. Jer, deluje kao unapređenje, a u Đurićevoj ličnoj biografiji ima i činilaca da se uzvrati „mrzilačkoj opoziciji“.

Onima koji srpsku diplomatiju mere Milanom St Protićem, njegovom ambasadorskom karijerom i time što je potomak Stojana Protića, naprednjaci će odgovoriti time da je Marko Đurić, po majci, potomak Nikole Pašića.

Onima koji pitaju šta će Đurić da uradi kao ambasador, treba reći da ne gube vreme – jednostavno ništa, reč „raditi“ je tu potpuno suvišna.

Jer, Đurić je proizvod uspona na društvenoj lestvici dela nekadašnje socijalističke srednje klase.

Ta grupa je „uspela“ u našem društvu, njoj pripada i Đurić, naravno i Vučić, Mali, Brnabić, ali recimo i Čedomir Jovanović, zato među njima vlada društveno i psihološko duboko razumevanje, nevezano za prividne političke razlike.

Iako reč „rad“ često pominju, oni se time ne bave, i nikad i nisu.

Kao što se Vučić uostalom, ni krajem 90-ih, kao ministar informisanja nije zaista bavio vođenjem neke srpske ratne propagande.

On je uglavnom sedeo u svojoj kancelariji, gledao u kompjuter i Internet u nastajanju, tvrdeći da pobeđuje albanske „hakere“.

I čekajući kako će da se stvar razreši.

Kao što su potpredsednik Vlade Šešelj i ministri radikali u proleće 1999. šetali od Terazija do stare Skupštine, da se pokažu kako su eto, i oni negde.

Decenijama kasnije Šešelj je pričao priče, kako su se kao ozbiljno nečim bavili tako što su pratili i gledali kretanja NATO aviona na radaru.

Nemerljivo više od svih njih zajedno, tada je morao da radi svaki radnik i seljak u Srbiji, bio zaposlen i mobilisan, ili ne.

Marko Đurić dakle ne može da napravi neku posebnu štetu, ako je za to potrebno da se nešto radi u uobičajenom značenju te reči.

Jedina je šteta što neće više nervirati javnost Srbije i na taj način biti dobrodošla pojava za opoziciju Vučiću.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari