Šta mogu Tadić i Jeremić 1Foto: Luca Marziale / Danas

Kandidatura Borisa Tadića za predsednika Srbije 2022. ukoliko do nje dođe, izvesno će samo naštetiti šansama Dragana Đilasa za dobar rezultat u Beogradu. Sve drugo je upitno.

Tadić ima veliku, možda najveću „vidljivost“ u opoziciji, ali ona uopšte nije satkana od pozitivnih viđanja. Naprotiv.

Tadićeva prepoznatljivost vuče lavinu loših sećanja koja će pre ostaviti kod kuće glasače koji bi bili protiv Aleksandra Vučića, nego što bi ih izvela na biračka mesta.

Podaci iz istraživanja Đorđa Vukadinovića, za koje on tvrdi da pokazuju naklonost glasača ka Tadiću možda stoje u nekoj metodološkoj postavci. U stvarnosti ne stoje.

To pokazuje kako su okupljeni na jedinom pravom velikom opozicionom mitingu tokom Vučićeve vlasti, održanom 16. aprila 2019. dočekali Tadića.

Od tog zvuka zvižduka i negodovanja, nema oporavka, čak iako je Tadić izdržao u nameri da održi govor, a uzvici „ua“ izgubili snagu.

Ima Tadić i dosta dobrih osobina – obrazovanost, pristojnost, fizička hrabrost, lično se nije obogatio, niti oteo državnu vilu…

Ali, najveći Tadićev teret je njegov izbor kadrova u dva mandata dok je bio na vlasti i oni mu sad kao senke sede za vratom.

I Đilas ima izdašan broj opskurnih i kompromitovanih ličnosti na leđima, ali opet uspeva da ih drži na nekoj udaljenosti, time što oni nastupaju kao čelnici sopstvenih udruženja.

Tadić međutim, ne može da izmakne od svojih, mada pokušava. Njegov autorski tekst kojim je praktično počeo pretkampanju, objavljen u junu, odmah posle parlamentarnih i lokalnih izbora pod naslovom „Neki drugi film“ predstavlja upravo pokušaj da uspostavi neposrednu vezu sa biračima.

I da čelnike bivše DS ostavi po strani.

„S pravom mi kažete da sam odgovoran za loša kadrovska rešenja, i s pravom bih vam odgovorio da u tom trenutku drugačije nije moglo“, napisao je Tadić objašnjavajući da je upravo zato što je hteo da ponese odgovornost pred svojih glasačima, napustio DS 2014.

Ali, Srbija ne oprašta kadrovska rešenja, naročito kada se zbog njih izgube i izbori i stranka. Pogledajmo uostalom jedno kadrovsko rešenje u liku Vuka Jeremića, kome je valjda prvo radno mesto u životu bio Tadićev predsednički kabinet.

I kako se Jeremić u sadašnjosti odnosi ne toliko prema Tadiću, koji ga je podržao i na izborima 2017, niti prema Đilasu, koji je izgleda spreman s njim da podeli budući izborni rezultat, nego prema ljudima iz sopstvene stranke.

Kada se u delu javnosti pojavila priča da bi potpredsednik Jeremićeve stranke mogao da bude dobar predsednički kandidat, Jeremić umesto da proveri na terenu ima li šanse i kakve su, beži od te priče, što bi se reklo narodski kao đavo od krsta.

Umesto da recimo ode u Busije i postavi štand i pita ljude da li bi došli 4. aprila 2022. ispred Narodne skupštine da brane izborni rezultat opozicionog kandidata, Jeremić, upadljivo sa omladincima, ode u Tašmajdanski park.

Malo se ispriča o Rio Tintu, ostavljajući u vazduhu pretpostavku da je možda posle toga svratio do „Madere“ na ručak.

Zašto bi onda građani Srbije bilo šta pokušavali na izborima, kad čelnik opozicije ostavlja utisak da pokušava samo ono što mu je udobno i što mu lično odgovara u datom trenutku?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari