Foto: Radenko TopalovićSretenje je ove godine izistinski bilo posebno: sreli smo se s mnogima, ali najviše sa sobom. Ko ovih dana nije dobro osmotrio sebe u ogledalu događaja, u nepopravljivom je mimohodu s onim što jeste, i to će da košta. Jer ko si ovoga Sretenja bio, to si doveka; ko nije u miru sa sopstvenim odrazom, odrazu svejedno neće umaći – i to nije samo onaj klasično psihološki usud; sad je uveliko i istorijski.
Jer svako se obreo u masi sličnih, te si svoj lik mogao da sagledaš u licima drugih. U tome, posledično, ima nečega što nadilazi pojedinca: nije samo kako vidiš sebe, nego i kako vidiš svoj narod i šta o njemu misliš. Kragujevac i Sremska Mitrovica dve su slike nad kojima se do u beskraj može igrati igra „pronađi razlike“, ali likovanje je otužno jer je bolno prelako. Tu zjapi civilizacijski jaz, nemogućnost konsenzusa u kom veku živimo.
U Kragujevac se, za početak, došlo svojevoljno i o svom trošku, a to je baš onaj svet koji se u radikalskom rečniku zove plaćeničkim; plaćenici su se okupili besplatno, a oni koji ih tako nazivaju došli su u Mitrovicu upravo za dnevnicu, kako je iznova ustanovio nemilosrdni Šarović. Sve ono što nas nadalje razdvaja počiva na toj jednoj razlici, sažetoj u Bajaginom „verujem – ne verujem“: kad se na skup gde se priča o uverenjima ide za pare, jasno je da u uverenja ič nisi uveren.
U Sremskoj Mitrovici, individue podbule od bogatstva i rabljenja višedecenijskih zabluda, njih dvojica, s govornice su se obratili siromašnima i mukom privedenima da im zagarantuju istu tu bedu zauvek, bude li sreće, te da im iznova saopšte kako je njihova neprosvećenost – u koju ih đonom guraju sve dublje svojim informerima i pinkovima – u stvari veličanstvena.
Razneženo blagosiljajući sranje i pišanje po ulicama, jedan glavešina uskliknu: oni kažu da smo prosti, a mi smo u stvari većinski narod. Kao da bi to bilo nešto mnogo lepo ako bi bilo tačno (brojke, avaj, kažu da nije). Mile Dodik, koji je ništa drugo do balvanizovana verzija Vučića, bez ručne je izrazio i radikalsku suštinu: „Ne podnosim ni njihovo pravo da drugačije misle.“ No, raspomamio mu se i šef: „Uništiću ih“, kaže u flešbeku zanosa iz svoje mladosti, toliko mu se usladilo da zamalo ne čusmo i čuvenu razmeru kako će uništenje izgledati: sto za jednoga. I svaki onaj ko tu nije doveden silom žalosnih okolnosti u kojima živi, nego iz uverenja – eto koje uverenje uzgaja. Neki takvi fanovi gorljivo su rekli novinarki N1 kako bi redakciju rado pobili. Dakle, tu se otvoreno sanjari o raznim istrebljenjima, samo je bitna terminologija: nedobog da neko takve sanje nazove genocidnim, ove glave na tu reč ne pristaju, oni bi da misle i govore sve što ta reč znači ali da se to ne zove tako ako se kojim slučajem steknu uslovi da se snovi ponegde ostvare. Ne postoji genocidan narod, ali još kako postoje genocidni pojedinci, jer evo ne znam kako se drugačije zovu osobe koje mirne duše izgovaraju odvratluke navedenog kalibra.
Elem, nenadležna predmetna institucija ukrala je šou, jer kako drugačije kad ko laže taj i krade: ispriča sužnjima anegdotu kako uvek pogodi da ga zove Mile, iako ga zove sa skrivenog broja. Ha, a mislili ste da vašarska mečka samo kokakole pogađa!
Ne, ume on i ovo, jer šta bi bilo da se greškom javi nekom drugom Miletu, na primer Miletu invalidu bez ruke kojem mora da se dodvorava za trista dinara? Pa da se onako siroma’ iznervira, da svi vide njegovu iživljavačku prirodu kad ispadne iz mirotočivosti. I tako, nakrcalo se tu sijaset njihovih džez standarda, Dodik je otpevao ono svoje, kolosalno nesvestan da su svi oni uveliko odsvirali svoje, itd. Bitno je u svemu tome ono što na početku rekosmo: ne samo ko si, nego kako zamišljaš svoj narod, kakvog ga želiš. Ova dva lidera žele narod koji grca u nemaštini, biva potkupljen da se autobusima voza na narodna posela koja su narodna opela, ostaje sistemski zatucan i nevaspitan, nahuškan da nekoga uništi i pobije, zaljubljen u svoje vođe čija je košuljska dugmad skuplja no njihovi životi, i to je to. Tužno je gledati te ljude, ničega tu za ruganje nema. Ali voleo bih da jednoga dana shvate: oni kojima to nije tužno nismo mi „s druge obale“, nego te njihove vođe. Ja sanjam o tome da se ti ljudi oslobode, njihove vođe sanjaju da imaju prestolonaslednike koji će raju u istom tom ropstvu držati dok je sunca, zaklanjajući im sunce da ga nikad ne dogledaju.
U Kragujevcu pak beše radosti. Nade, vere, slobode. Dobrovoljnog zajedništva. Narod dostojanstven, prkosan, ponosit. Gledajte oko sebe: svako to lice, to si ti. Niš pumpa sledeći. Vidimo se tamo. Do kraja, braćo i sestre.
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

