... a mi igramo i pevamo? 1Foto: Radenko Topalović

Prvi put otkako sam se vratio u Beograd, u blizini „Ribnikara“ našao sam se nekih mesec dana kasnije, u petak, osmog decembra, vozeći ka SKC-u, na „Noć knjige“.

Vozio sam Njegoševom, sa namerom da skrenem u Svetozara Markovića, kada me je na ćošku sa Kralja Milutina zapljusnuo talas naprasnog neraspoloženja, natprirodna opomena da se u neposrednoj blizini desilo nešto užasno.

Nisam bio sam u kolima i svi smo osetili isto. Taj nalet mraka zdesna najpre nas je naterao da zaćutimo, pa nas je jeza ščepala za ramena i nije nam trebalo puno da shvatimo kako je to zadah „Ribnikara“, škole koja to više nije. Do tog trenutka Beograd je bio pun lepih iznenađenja za mene.

Navikavao sam se na to da je grad, šta god govorili formalni rezultati prošlih i budućih izbora, slobodan, ali me je atmosfera koja vlada u blizini „Ribnikara“ podsetila da je taj isti grad mesto nezapamćenog zločina.

Zamalo da napišem i besmislenog, međutim, izopačeni smisao tog masovnog ubistva leži upravo u tome kakvo je današnje srpsko društvo.

Posramljen, što se ranije nisam setio da obiđem mesto koje je obeležilo ne samo 2023. već i budućnost našeg grada, skrenuo sam tog petka levo u Svetozara Markovića i narednih dvadesetak minuta tražio parking.

Ovog ponedeljka sanjao sam kako idem na mesto zločina. Bila je to je naredba iznutra. Onda je stigao i apel spolja, poziv roditelja ubijene dece, da poslednje srede u godini građani dođu u Kralja Milutina, ispred onoga što je nekada bio ulaz u školu i odaju poštu stradalima u „Ribnikaru“, Duboni i Malom Orašju, ali i žrtvama masakra, počinjenog pre nekoliko dana, u Pragu.

Otišao sam oko sedam uveče.

Ispred vrata zapečaćenih cvećem, čokoladama, plišanim lutkicama, porukama ispisanih na listovima svezaka i voskom izgorelih sveća, stajala je žena sa detetom. Došla je ubrzo još jedna.

I jedan čovek. Automobili su se zaustavljali i iz njih su iskakali ožalošćeni komandosi, da dođu do vrata smrti i kratkim odavanjem pošte ih na trenutak pretvore u vrata večnog života za one koji su iza njih ubijeni.

Nisam osetio atmosferu od osmog decembra. Nisam osetio ništa. Kada staneš na to mesto, ispred svega toga, skameniš se.

Prestaneš da misliš i da osećaš. Život se nastavi tek kad odatle odeš.

I što se odlazi dalje od mesta zločina, to se dublje ulazi u surovi grad, u kojem tonu krcati splavovi, u kojem pobunjeni studenti igraju kolo, u kojem bi sve trebalo da ćuti, a ne može, jer to je Beograd u kome ništa nije stalo, već je, posle trećeg maja, 2023, otišlo ka 2024.

Ne sme da stane ni sećanje na Bojanu Asović, Anu Božović, Katarinu Martinović, Maru Anđelković, Emu Kobiljski, Sofiju Negić, Andriju Čikića, Adrianu Dukić, Angelinu Aćimović i Dragana Vlahovića.

Pominjimo ih češće.

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari