
Ovi ne prezaju ni od čega. Niko i ništa im nije sveto. Osim njihove vlasti. Ko god im prepreči put, stane ispred njih, usprotivi im se, biće zbrisan. Doslovno.
Što su ugroženiji i priteraniji uza zid to su opasniji i beskrupulozniji. Ili je prava reč bezumniji? Bestidniji? Oholiji? Brutalniji?
Ruke su im uistinu krvave. I namere pogibeljne. I potezi neoprostivi. I govor otrovan.
„Tragovi im smrde nečovještvom“, napisa nekad davno neumrli vladika Rade iz dinastije Petrovića.
Šta je u mozgu onog majčinog sina što je huškao svoje lojaliste na nasilje automobilima? Da li je prizivao zlo i stradanje nevinih? Šta je bilo u mozgu onog što je pritiskao i navaljivao da se Železnička stanica u Novom Sadu što pre završi? Što je zahtevao da se propisi krše i prenebregavaju? Da se ne poštuju pravila struke? Da li je bio, i da li je sad, svestan smrtonosnih posledica svog činjenja? Svojih postupaka? Svojih sumanutih ambicija? Fiks ideja?
Koliko žrtava, ljudskih žrtava, srpskih žrtava, treba staviti na oltar njihovih (i njegovih) košmarnih snova o svetloj budućnosti? NJihovoj (njegovoj) veličini? Koliko nas još strahota čeka na tom krvlju nedužnih natopljenog drumu što nikud ne vodi?
Ne zaustavljaju se. Nije im ni na kraj pameti da zastanu i preispitaju se. Srljaju dalje vukući ovu zemlju i ovaj narod u uzastopne tragedije. Ne vide, ne obaziru se, ne haju. Imuni su na nesreću ljudi na čije su čelo zaseli i na čija su leđa uzjahali.
Ne vrede ni opomene, ni upozorenja. Ni protesti, ni blokade. Oni marširaju, gvozdenim korakom, kao partijska vojska. Pravo u sunovrat. I ruše sve i svakog.
Nema više nikakve zaštite. Nikakve ustave. Nikakve barijere. Ni policije, ni sudova. Svi su se oni ujedinili u primeni vlastodržačkog terora. Pod ruku i pod rukom huligana, batinaša, zlikovaca svake vrste. Bašibozuk, predvođen predsednikom Srbije, zavodi strahovladu. Gazi, bije, ubija.
Na delu je eskalacija ohrabrenog nasilja, nasumičnog ili organizovanog svejedno je. Jednom kad se nasilje dozvoli, uskovitla se poput najstrašnijeg tornada. Biva sve gore i pogubnije. Sve surovije i razularenije. Kad se napujdaju besni psi, kad se puste psihopate, kad se besprizornima ulije osećaj nekažnjivosti i dâ im dozvola za zlo – oni će razorati sve pred sobom. Vlast, vlast i samo vlast. NJegovo veličanstvo vlast.
Ne zaboravi, poštovani čitaoče: glavni krivac je uvek i jedino vlast. NJen prvi čovek. NJen predvodnik i gospodar. Pomenuti majčin sin. On je i izvor i utoka terora što je na Srbiju navalio i preti svakom njenom građaninu i svakoj njenoj građanki. On.
Kucnuo je čas.
Nema nam druge, moramo se braniti. Ako ne stanemo u samoodbranu, sad i odmah, svi do jednog i svi kao jedan, loše nam se piše. Potamaniće nas ovi kao zečeve. Naterani smo, prisiljeni, primorani. Ne sprečimo li ih, biće još grozota. Nepojamnih i nepotrebnih. Oni sami od sebe, nažalost, stati neće. Njima poginuli i postradali ne znače apsolutno ništa. Niti ih oplakuju, niti ih žale, niti za njih pet para daju. Oni bi pola Srbije posekli da bi svoje bolesne ciljeve ostvarili. A njihov isključiv cilj jeste večna i apsolutna vlast. Hteli bi da se čitava nacija pred njima trese od straha. Da ih se boji, od njih zazire, da im se sklanja i uzmiče. Da imaju za sebe brisan prostor. Brisan do opustelog bespuća. Golu ledinu.
Odgovor je – otpor. Nepristajanje. Borba. Za svaki pedalj naše slobode. Oni se mogu pobediti. Mogu sigurno. Mogu se nadjačati i ukloniti s vlasti. Stvar je u mnoštvu. U broju. U masovnosti. U odluci većine da im prepreči put. Da ih razvlasti i da ih onemogući. Suočeni sa narodnim revoltom, opštim i beskompromisnim, biće unapred poraženi. I neutralisani.
Ako mogu studenti, možemo i mi ostali. Nećemo valjda pred sopstvenom decom crveneti? Nećemo valjda svoje potomstvo na cedilu ostaviti? Nećemo valjda za trideset srebrnjaka sami od sebe odustati? Predati se i kapitulirati?
Nećemo, naravno da nećemo. Nemamo prava da nećemo. Nemamo prava da pognemo glavu i primimo milostinju. Mrvice sa vlastodržačke trpeze. Ne sme biti trulih kompromisa, cenjkanja i pogodbi. Sedam odsto danas, pa pet odsto u martu, i još pet posto u oktobru… Ne lipši magare do zelene trave. Zar to dolikuje roditeljima ove ponosite studentarije što se bori i demonstrira? Što ne pristaje da i za jotu ustukne, nekmoli da odustane? Zar mi stariji, svoje naslednike da izneverimo?
Zato, svi uz studente! Sa studentima! Pored studenata! Ispred studenata! Mi stariji da podmetnemo grbaču, mi u prvi red da stanemo, mi da svoje mlade u odbranu uzmemo, da nijednom i nijednoj dlaka s glave ne zafali! To je naš najpreči zadatak i naša jedina dužnost. Naša su deca svoj ispit položila. NJima desetka ko vrata. A nama? Pet ili šest?
Srušena je i poslednja prilika za institucionalnu borbu. Ova se vlast može obuzdati samo vaninstitucionalnim delovanjem.
Nenasilnim, dakako. Sve i svako u Srbiji mora stati da bi sve počelo da radi kako treba. Mora im biti predočeno da im ne dopuštamo da čine ovako kako su dosad činili. I on i oni. Da za svoja ogrešenja moraju odgovarati. Da su nam njihove zloupotrebe dozlogrdile. Da su prešli svaku meru i granicu. Da su prekardašili. I on i oni.
Udar kolima u onu predivnu Kraljevčanku, u ono naše premilo čeljade, je kap koja je prelila čašu. Bar što se mene tiče. Mogla je biti kćer bilo kog od nas. Vaša ili moja. Nikom kriva, nikom dužna.
Pitam se, poštovani čitaoče, koliki danak (u krvi) treba platiti ovoj vlasti i njenom prvom čoveku? Onom majčinom sinu, kako sam sebe krsti? Malo li je bilo? Nemam volje da nabrajam taj neutešni niz. Ni volje, ni srca.
Ajmo, ljudi! Pokažimo još jednom, i njima, i sebi, i svom potomstvu, da smo svesno i vredno pokolenje ovog naroda. Da umemo i hoćemo preobražaj Srbije u istinsku demokratiju, poštenu, ravnopravnu i na zakonima zasnovanu. Za ugled i nama i drugima.
Ajmo, još jednom, kao onomad. Znam, znam, ne zaboravljam. Nije se prošlog puta obistinilo ono što smo očekivali. Nije ni izbliza. I sam se za to osećam krivim. Savest peče godinama.
Ali, uprkos tome ili baš zbog toga, predstoji nam ponovni pokušaj. S prethodnim iskustvom i stečenom pameću. Sa istim žarom i i istom verom. „Nada umire poslednja“, glasi drevna mudrost.
Možemo mi to. Možemo. I MORAMO. Inače će nam dragi Bog zaista ugasiti svetlo. Za vijek i vjekov.
Daleko bilo.
Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.