Uoči najave izbora i gotovo severnokorejske odluke Skupštine SNS da za predsednika izabere Aleksandra Vučića – „za“ je glasalo tek 100 odsto delegata, da bi bilo dibidus kao u Pjongjangu morao je da dobije bar procenat više – sada već odlazeći predsednik vlade Ivica Dačić bio je sa obe noge na zemlji: rekao je da će na drugu međuvladinu konferenciju Srbija-Evropska unija u junu ići ako ostane premijer.


Ali Dačićev odlazak na taj drugi „sistematski pregled“, kako je sam nazvao konferenciju, zaista bi bio „čudo da se desi“. Jer, novi premijer je i pre izbora izabran o čemu govore ankete (čak i kada ih nema), to sveto pismo vlasti i pratećih medija, ali i sklonost Srba za jakim vođom koji im se sada nametnuo u liku Aleksandra Vučića. Za Srbiju i njenu demokratiju će biti najbolje da Vučić zaista postane premijer i tako preuzme odgovornost za svoju moć i da pobeda naprednjaka bude tanka. Tanka iz dva razloga: prvi je da SNS ni pet i kusur godina od osnivanja nema dovoljno adekvatnih kadrova za mnoge dužnosti, a drugi ona čuvena da apsolutna vlast kvari apsolutno.

Dačić i socijalisti su, predosećajući skore izbore, poslednjih dana počeli da se obraćaju istoriji s molbom da ovu vladu ne zaboravi. Bilo je tu, naravno, i preterivanja kao što su izjave „mi smo jedina vlada koja ima rezultat u proteklih dvadeset godina“ (Dačić) i ona da je vlada uspela „ono što nisu ni Milošević, ni Koštunica, ni Đinđić, ni Tadić – da Srbiju vrati … u Evropu“ (Dijana Vukomanović).

Ipak, Dačić jeste postigao delo po kojem će biti zapamćen – kako, pokazaće „istorijska distanca“ – a to je Briselski sporazum i iz njega proistekli početak pregovora sa EU. Sam je, da se vratimo i na demokratiju, s tim u vezi dao zanimljivu izjavu: „Srbija može da bude bogovska zemlja demokratije, ali ne bi dobila datum početka pregovora da nije ostvarila ključni istorijski napredak kada je reč o Kosovu“.

Zanimljiva je i izjava o efektima Briselskog sporazuma, pregovora sa Prištinom i sa EU: „Nezavisnost Kosova, iako je ne priznajemo, je odmakla“.

Premijer i njegovi saradnici, ističući svoje zasluge, uporedo naglašavaju da su one zajedničke, odnosno da pripadaju čitavoj vladi. I to čine zbog svojih odnosa sa sadašnjim koalicionim partnerima, ako ne iz skromnosti, jer ko zna šta budućnost donosi.

Vučić je, pak, na Skupštini SNS u jednom trenutku pokazao da ovu vladu nije ni doživljavao kao svoju: „Potrebno je da radimo, a ne samo da kritikujemo, da pokazujemo delima, a ne samo rečima da smo sposobniji od naših prethodnika“. Zar nisu i do sada delali i zar otklon prema prethodnicima već nije bio napravljen? Mogao bi se steći utisak da SNS dosad nije ni bila na vlasti. Sami naprednjaci proturaju ideju da njihov reformistički elan nije mogao da dođe do izražaja zbog koalicionih partnera. Zasluge su, dakle, zajedničke, promašaji pripadaju koalicionim partnerima.

Ili, kao da sugeriše Vučić, njemu je Dačić ono što je Koštunica bio Đinđiću – kočničar. Kada Cezar dođe, takva opravdanja više neće prolaziti.

A Dačiću bi, ako želi da se i ubuduće bavi politikom, možda bilo bolje da ne dobije Nobelovu nagradu za mir. To priznanje nekako dođe „vrh brate“ posle kojeg nema dalje, kao penzija. Kao izbor za počasnog predsednika stranke.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari