Ivona Juka za Danas: Najveća snaga studenata u Srbiji je što su pokazali da strah nije jedini način života i zato su već pobijedili

Jednu od najangažovanijih filmskih autorki u regionu, hrvatsko – crnogorsku rediteljku, scenaristkinju, glumicu i producentkinju naša publika poznaje po nagrađivanom filmu „Ti mene nosiš“, koji je s velikim uspehom prikazan na Festu 2016, potom i u našim bioskopima. Pored brojnih priznanja na regionalnim i svetskim festivalima (dva Gran prija za najbolji film, tri Zlatne arene u Puli, Zlatna mimoza na festivalu Herceg Novi…), „Ti mene nosiš“ bio je prvi film iz Hrvatske prikazan na platformi Netflix, i kandidat Crne Gore za Oskara, a Ivona Juka je 2015. ponela i regionalnu Nagradu „Mirko Kovač“ za najbolji scenario.

Njen novi film, „Lijepa večer, lijep dan“ – beskompromisna oda intimnoj, umetničkoj, političkoj i društvenoj slobodi, idealima za koje se uvek vredi boriti i koji se ne mogu slomiti uprkos svakoj represiji, upravo ovih dana zabeležila je 22. nagradu na svetskim festivalima, i devet nagrada publike. Od toga, čak tri nagrade na Cottbus FF (za najbolji film, najbolje glumačko ostvarenje – Emir Hadžihafisbegović, i nagradu publike).

U „krokiju“, radnja ove drame dešava se u komunističkoj Jugoslaviji u vreme Informbiroa i surove ideološke kontrole, a njeni junaci su četvorica studenata i prijatelja koji su se u partizanima herojski borili protiv nacista i ustaša. Šesnaest godina kasnije, 1950-tih, oni su poznati filmski stvaraoci sa kritičnim stavovima prema društvu za koje su bili spremni da polože život, i zbog svojih filmova koji propituju sistem i smetaju njihovim dojučerašnjim partijskim drugovima završavaju na „letovanju“ na Golom otoku. Ali, optuženi za homoseksualnost…

Sjajne uloge glavnih junaka u drami inspirisanoj istinitim slučajem u porodici Ivone Juke, ostvarili su Slaven Došlo, Đorđe Galić i Elmir Krivalić, a Dado Ćosić je za lik Lovra, glavnog junaka, nagrađen Zlatnom arenom za najbolju glavnu mušku ulogu na upravo završenoj 73. Puli. U velikoj glumačkoj ekipi su i Emir Hadžihafizbegović, Anja Šovagović Despot, Dražen Čuček, Vojislav Brajović, Milica Mihajlović, Svetozar Cvetković…

„Lijepa večer, lijep dan“, koji je bio i hrvatski kandidat za Oskara, osvojio je u Puli i Zlatnu arenu za najbolju masku (Ana Bulajić Črček i Goran Ignjatovski), pa je i razgovor sa Ivonom Jukom započeo priznanjima – delu festivalske publike (u kojoj je i potpisnica ovih redova), činilo se da su ovom filmu izmakle neke od glavnih nagrada koje je mogao da dobije.

– Ja sam očekivala da će me žiri vjerovatno kazniti za uspjehe filma u inozemstvu, i nije mi iznenađenje. Odlično se poklopilo da je Galway FF bio u isto vrijeme kad i Pula, tamo smo osvojili 22. nagradu za najbolji igrani film. Riječ je o najprestižnijem festivalu u Irskoj, a pošto na taj festival dolaze važni filmski profesionalci iz cijelog svijeta, odlučila sam otići u Irsku. Naravno, i u Puli je bilo prekrasnih kolega, ali njih ću vidjeti u Zagrebu i u Beogradu.

Doba Informbiroa i Golog otoka i dalje je „fascinantna“ tema u našoj istoriji i umetnosti – zašto ste vi ušli u taj „vremeplov“, i zašto je sloboda, lična, umetnička, društvena, suštinsko pitanje i naše današnjice?

– Mislim da su se samo mehanizmi kontrole i represije od tada promenili. Nekada su represivni sustavi ljude fizički pratili, prisluškivali i vodili dosjee; danas velik dio tog nadzora obavljaju tehnologija, algoritmi i uređaji koje dobrovoljno nosimo u džepovima. Telefoni bilježe naše kretanje, banke svaku potrošnju, kamere nas snimaju gotovo na svakom koraku, a sve se opravdava sigurnošću i praktičnošću. Istodobno se ukidaju i prava za koja smo vjerovali da su nepovratno osvojena — dovoljno je pogledati ograničavanje prava žena na pobačaj u Sjedinjenim Državama.

Još je opasnija kontrola načina na koji mislimo. Politička propaganda danas se širi kroz društvene mreže, algoritme i personalizirani sadržaj koji svakome prikazuje njegovu verziju stvarnosti. Ljudi sve manje vjeruju tradicionalnim medijima, ali zato često završavaju u prostoru u kojem se činjenice, manipulacije i teorije zavjere teško razlikuju. Ne živimo više samo u različitim informacijskim prostorima nego sve češće i u različitim stvarnostima.

Kroz lik Emira, partijskog lojaliste, govorim o našoj ograničenosti – o tome koliko teško izlazimo iz okvira vlastitih uvjerenja i prihvaćanja stvarnosti koja se ne uklapa u sliku svijeta koju smo već izgradili. Upravo zato slobodu vlastitog uma danas je možda najteže ostvariti.

Informbiro je, naravno, bio mnogo brutalniji sustav, u kojem je pogrešna riječ ili sumnja mogla čovjeka odvesti u zatvor ili na Goli otok.

Mehanizmi su danas drukčiji, ali tema slobode je, kako ste rekli, suštinska tema i naše današnjice i razlog zašto je ovaj film izvrsno primljen u različitim kulturama širom svijeta.

Kako se danas odvija represija nad politički i seksualno „nepodobnim“ ljudima, i kojim se metodama savremena društva „čiste“ od onih koji se bore protiv sistema?

– Represija je, prije svega, nad svima koji svojim kritičkim stavovima ili djelovanjem smetaju političkim, ekonomskim ili institucionalnim centrima moći. Ljude se nastoji profesionalno diskreditirati, prikazati ih nekompetentnima, konfliktnima ili nevažnima, uskratiti im mogućnost rada i financiranja ili stvoriti javnu atmosferu u kojoj se njihov glas unaprijed proglašava nevjerodostojnim.

U društvima koja se smatraju demokratskima otvorena diskriminacija na temelju seksualnog identiteta formalno je neprihvatljiva, premda između zakona i njihove primjene često postoji velika razlika.

Sredstva „čistke“ su bila su i ostala jednaka. Što se tiče junaka mog filma, oni propituju svojim radom sistem za kojii su se borili. Dakle, nije u pitanju samo njihov seksualni identitet, već prije svega djelovanje. A da se vratim na današnjicu, bili ste u Puli, gledali moj film, smatrate da me nepravedno zaobišla neka od glavnih nagrada, a možda ste vidjeli i da mi je jedan kritičar, politički poltron, dao čak jedinicu za film.

Meni je ta jedinica tragikomična nakon 22 nagrade koje sam osvojila od SAD-a do Australije, ali zapravo iza te jedinice se krije pokušaj progona. Eto kako se obračunavaju i „čiste“ one koji se bore protiv sistema. Ova ocijena je nastojanje da se u javnosti stvori narativ da sam netalentirana, da me treba spriječiti da dobijem financiranje na novom natječaju, i time pokušavaju spriječiti moju egzistenciju, moje postojanje u kinematografiji, a i ugasiti moj autorski glas.

Slične mehanizme vidimo i kada liječnik govori o korupciji u zdravstvu ili profesor upozorava na nepravilnosti u obrazovanju. Umjesto razgovora o onome na što ukazuju, često se napada njihova stručnost, karakter ili motivacija. Dakle, pokušava ih se obezvrijediti. Ipak, danas je takve postupke teže potpuno sakriti, jer informacije brže putuju, a pojedinci imaju više mogućnosti javno odgovoriti.

Pored teme represije i slobode, film istražuje pitanja prijateljstva, cenu istine i hrabrosti da živiš ono što jesi, ideale, moralne dileme, izdaju… Šta se dešava sa društvom i sa ljudima kad se izdaja uspostavi kao sredstvo za preživljavanje?

– Kada izdaja postane prihvatljivo sredstvo preživljavanja i napredovanja, posljedice su politička i institucionalna korupcija, pravna nesigurnost, nepovjerenje i osjećaj beznađa. Ljudi počinju vjerovati da stručnost, rad i poštenje nisu važni, nego da uspijevaju oni koji se prilagođavaju, šute ili sudjeluju u nepravdi. Takvo društvo gubi najvrjednije ljude.

Upravo su osjećaj podcijenjenosti, loši radni uvjeti i uvjerenje da sustav ne nagrađuje znanje i integritet među razlozima zbog kojih brojni mladi odlaze iz Hrvatske.

Osobno vrlo teško prihvaćam kukavičluk, pogotovo kada se njime štiti vlastita pozicija na štetu drugih. Razumijem strah kao ljudsku reakciju, ali ne smijemo ga pretvoriti u opravdanje za sudjelovanje u nepravdi.

Na konferenciji za novinare u Puli govorilo se kako je Dado Ćosić smršao 22 kilograma za golootočko snimanje, ali i o tome da film obiluje eksplicitnim gej seksualnim scenama, a postavljeno je i pitanje kako su snimljene. Da li ste tim scenama želeli dodatno da isprovocirate „čuvare“ represija?

– Ako je eros mjesto slobode, onda se ta sloboda ne smije cenzurirati. Beskompromisno, jer jedino tako smo prešli na drugu stranu stadiona, kako jedan od mojih glavnih junaka, Lovro, učini za svoje kolege studente Srbe i Židove kad ih Ustaše razdvajaju. Dakle, nije mi bila namjera provocirati, ali znam da beskompromisnost provocira.

S druge strane, ova surova drama o stradanju koju ste romantično naslovili „Lijepa večer, lijep dan“ daje nadu da se vredi boriti za slobodu, za svoja građanska i moralna prava, za dobro, za dostojanstvo… Da ste publika, šta bi vama lično bilo najuzbudljivje u ovoj priči?

– Dobrota i nježnost u ljudima. Bez obzira na represiju i okolnosti, ovaj film baca baš jako svjetlo na dobrotu u ljudima, koja je jača od bilo kakvog zla. Snažnija je, pobjeđuje. Mi smo svi često okupirani zlom koje nas tlači, i to je normalno, jer moramo riješavati probleme, veće ili manje, ali naša snaga je u dobroti. I najbolje se osjećamo kad učinimo nešto dobro za drugoga.

Mislim da je taj osjećaj razlog što ljudi ostaju sjediti u kinu i nakon što se ovaj film završi. Uz slobodu, o kojoj smo mnogo pričali, mislim da je snaga dobrote upravo ono što dira gledatelje i da je razlog devet nagrada publike širom svijeta. Ovo je film i o snazi dobrote u nama.

Primajući Zlatnu arenu, Dado Ćosić se u svom govoru osvrnuo na tešku situaciju u našoj kinematografiji, jer Filmski centar već drugu godinu zaredom ne raspisuje konkurse za finansiranje filmova, i pozvao je na solidarnost sa kolegama u Srbiji. Kako vi komentarišete dešavanja kod nas, nezapamćenu represiju vlasti prema celoj kulturi i svim umetnicima koji podržavaju studente u protestu?

– Pažljivo sve pratim, i itekako razumijem, i to ne teoretski, već iz vlastitog iskustva kako se osjećaju umjetnici u Srbiji koji su digli svoj glas protiv vlasti. U Srbiji postoji opasnost da se autentičnom studentskom pokretu naknadno pridruže oportunisti koji su godinama imali koristi od sustava protiv kojega se sada deklarativno bune. To ne umanjuje vrijednost studentske borbe, ali zahtijeva oprez.

Promjena ljudi bez promjene političke i institucionalne kulture može dovesti do toga da se samo zamijene uloge, dok načini upravljanja ostanu isti. Zato je važno gledati ne samo što ljudi danas govore nego i kako su djelovali kada su imali moć ili korist.

Naši studenti su svojom borbom oduševili i sve ljude u regionu željne normalnog života u normalnom društvu – u čemu vi vidite njihov najveći uspeh i snagu?

– Moje je srce potpuno na njihovoj strani. Oduševljena sam hrabrošću, otporom i ustrajnošću mladih ljudi. Pokazali su da društvena apatija nije jedina moguća reakcija i da postoji generacija koja je spremna braniti javni interes, dostojanstvo i pravo na pravednije društvo. Smatram da tom pokretu još nedostaje jasnija politička artikulacija: potrebno je precizno formulirati ciljeve, osmisliti način njihova ostvarivanja i spriječiti da energiju prosvjeda prisvoje oni koji ne dijele njegove vrijednosti.

Mi u Hrvatskoj, nažalost, trenutno nemamo ni približno takvu razinu građanskog otpora i hrabrosti. Istodobno, svjesna sam da nam je ipak lakše, jer nam članstvo u Europskoj uniji pruža određene dodatne mehanizme nadzora i zaštite, koliko god oni bili nesavršeni. Vjerujem da studenti mogu pobijediti. Njihova najveća snaga leži u tome što su pokazali da strah nije jedini način života. Ideale je moguće privremeno potisnuti, ali ih je nemoguće trajno slomiti.

Srpska ekipa

Kako je došlo do saradnje sa Milicom Mihajlović, Vojislavom Brajovićem, Svetozarom Cvetkovićem, Đorđem Galićem?

– Ja sam srbofil. Jedan moj prijatelj iz Beograda nasmijao se kad je čuo taj izraz, rekao je da ga do sada nije čuo. Pa, evo, da ga uvedem. Od malena mi je blizak srpski mentalitet, neki od najboljih prijatelja mog oca i majke su bili Srbi, pa tako srpska kultura; od književnosti do filma mi je poznata od najranijeg djetinjstva.

Voja je igrao jednu od glavnih uloga u mojem prethodnom filmu i od tada ga želim u svakom svom filmu. Ovu ulogu je skoro odbio zbog plesa, htio je manju. Rekao mi je: „Ma, matori sam ti ja za tu ulogu, gde ću da igram boogie-woogie, to su noge više u vazduhu, nego na zemlji, a znam tebe, ima da me izmoriš dok ne bude fantastično!“

Dobro me poznaje, ali drago mi je što je pristao igrati ulogu oca glavnog lika, jer bilo mi je važno da tu ulogu igra netko tko donosi karizmu i toplinu čim se pojavi na velikom platnu. Obožavam ga, on je jedan od onih glumaca koji promišljaju svaku riječ u tekstu i igra podtekst, a ne samo tekst. Preko njega sam upoznala Milicu Mihajlović, u koju sam se profesionalno zaljubila.

Sa Svetozarom Cvetkovićem sam dugo željala raditi i kad se ukazala ova prilika, bila sam presretna. Oduševio me, osim što je velik glumac, on je predivan suradnik, gospodin. O njima dvoma, mogu reći isto što i o Voji, vrhunski profesionalci, vrhunski ljudi.

Veliko mi je otkriće Đorđe Galić, mladi glumac, koji je skoro ostavio glumu, ali je čuo za moj casting i eto, pojavio se i dobio ulogu. Slaven Došlo ga je lijepo opisao kad je rekao da njegov unutrašnji život pršti s ekrana. Slažem se. Slavena nisam osobno poznavala, ali osim što je multi-talentiran, od glume do pjevanja, plesa, ima sjajnu glumačku koncentraciju i krasan je kolega.

Moram spomenuti i srpsku ekipu iza kamere, jer su fantastični. Najvažniji je svakako Nenad Pirnat, po meni najbolji montažer na prostorima bivše Jugoslavije, učenik Andrije Zafranovića, iznimno talentiran, i moj brat po filmu. Oduševili su me Nikola Bošković i Nenad Petrović, koji su odlično izveli kadrove s dronom. Marko Gligorijević je snimio najzahtjevnije podvodne kadrove. Mihajlo Dondur je mladi snimatelj, koji je na mojem filmu bio izvrstan focus puller, bilo mi je jako lijepo raditi s njim.

Crno – bela fotografija

Zašto ste se odlučili za crno-belu fotografiju u filmu, jer ona svakako nije samo vizuelni efekat?

– Film sam gradila na tri temeljna stupa. Prvi je sukob erosa i tanatosa, života i smrti, žudnje i represije. Ta dva polariteta sam željela naglasiti crno-bijelom fotografijom. Tanatos je svuda oko njih: nemaju slobodu govora, djelovanja, pa čak i pravo da vole onoga koga žele. Nasuprot tome, eros je jedino područje u kojem doista ostvaruju slobodu — prostor intime, želje i otpora. Postoji još jedan razlog za crno-bijelu fotografiju, ali o njemu govorim tek nakon gledanja filma, ovako je spoiler, hvala vam što ga niste spomenuli.

Drugi stup su totali, široki kadrovi u kojima je pojedinac malen, gotovo izgubljen unutar prostora i sustava koji ga nadilazi. Time sam željela pokazati kako se represivni društveni poredci predstavljaju kao monumentalni, trajni, važniji i veći od ljudskog života.

Treći je stup bila odluka da ovu priču ispričamo bez ublažavanja — hrabro, izravno i beskompromisno. Moja producentica, Anita Juka, se sa svim složila, jedino je bila zabrinuta zbog crno-bijele fotografije, jer crno-bijeli filmovi se slabije prodaju. Ne znam zašto, jer svi gledatelji filma su oduševljeni fotografijom koja je veličanstvena.

Jedini razlog, zbog kojeg možda, ne bih ponovo snimala crno-bijeli film jest postprodukcija slike, koja je mnogo zahtjevnija od fotografije u boji. Postprodukciju tona i slike radila u najboljem studiju u Kanadi, gdje je prije mene Coppola radio Megapolis. Bili su oduševljeni našom produkcijskom fotografijom, ali ovo je velik film, s mnogo lokacija, čak šezdeset glumaca i stotine statista, tako da je bila zahtjevna postprodukcija i slike, ali i tona.