Kuda sa Stankom? 1Foto: Radenko Topalović

Šta radi Stanko? Kaže, pre je bio u pošti, a sada šlepa, cepa drva, svašta radi da preživi. I da, ima neke organizacije koje dobijaju silne pare na državnim konkursima, ali toga jedva da se seća.

BIRN je prošle sedmice javio kako je 2021. pet miliona evra podeljeno iz budžeta Ministarstva za brigu o porodici i demografiju. Pare su otišle na račune 23 fiktivne nevladine organizacije.

Na papiru, jedna organizacija pripada i pomenutom građaninu Stanku, poslušajte na Jutjubu spektakularni telefonski razgovor tog Stanka i kolege iz BIRN-a Ace Đorđevića.

„Možeš da mi kažeš zašto si otvorio tu agenciju?“, pita novinar. „Ne mogu, ne mogu“, kaže Stanko, i smeje se u slušalicu.

Danima razmišljam o tom smehu. Jer, nije to bio zli podsmeh u stilu „ne može mi niko ništa“, nego više glupavo cerekanje čoveka nesvesnog šta radi i u čemu je upravo uhvaćen.

Mozak operacije – mada veliki mozak za ovo i nije potreban – jeste Aleksandra Čamagić, beogradska sekretarka za socijalnu zaštitu i desna ruka Aleksandra Šapića, koji ju je vodao od Novog Beograda do Skupštine, postavio u Ministarstvo pa u Grad.

Aleksandrini kvaliteti mora da su neizostavni pošto je, sa koje god pozicije, bila šefica konkursnih komisija koje dodeljuju milione evra. Uvek je, bez greške, pare delila istoj mreži fantomskih organizacija koje drže njeni ortaci.

Zvanično su registrovane na obične smrtnike, recimo na Stanka, na neke penzionere, domaćice, ljude koji su jednom negde stavili potpis jer im je tako rečeno i od tada im valjda kapne pokoji evro, a velike pare idu u nepoznatom pravcu.

Organizacije su tobože išle po školama da drže predavanja o vršnjačkom nasilju, bontonu, obučavale gerontodomaćice, pružale „podršku proširenju porodice“…

Jedan projekat se čak zove, pazite sad, „Podrška prevenciji reproduktivnog zdravlja“. Ne mora se biti pismen da bi se olizao kajmak sa državnih konkursa i tendera.

Naravno, ta predavanja nikad nisu održana, ili ih je držao neko sasvim drugi bez honorara, u izveštajima se pominju i škole koje ne postoje ili da su predavanja držana usred letnjeg raspusta.

U prevodu, dve godine otkako je klepila pare, ova banda polupismenih lopova nije uspela da napiše izveštaje koji bi koliko-toliko zabašurili krađu. Možda jer su glupi, možda jer ih baš briga, najverovatnije je u pitanju kombinacija ova dva razloga.

U istom videu BIRN-a, novinar ide po provincijskim školama u kojima su tobože držana skupocena predavanja, direktori se krste i cokću kad čuju kolike su to pare. Kažu, pa naš godišnji budžet nije toliki. Kažu, da su meni te pare, okrečio bih školu, sredio krov da ne prokišnjava deci.

Lopovska šema je tako banalna, providna i do detalja raskrinkana da bi tužilaštvo – kada bi takav organ u Srbiji postojao – moglo da prepiše novinarski tekst u optužnicu i strpa bagru u zatvor.

Naravno da se to neće desiti. Jer, Aleksandra Čamagić i ekipa možda nisu obdareni kriminalnim mozgom El Profesora iz „La Casa de Papel“, ali biće da nisu ni toliko glupi da kradu na svoju ruku i da ne uplate deo tamo gde treba, u crnu partijsku kasu.

I ovo će novinarsko istraživanje ostati bez epiloga, čudo od tri dana nad kojim čitalac psuje pa sleže ramenima. Jer, nije li priča već viđena? Ne baš ta priča, ali bilo je barem sto sličnih, o nameštenim tenderima, švercu oružja, basnoslovnom bogatstvu „mutnih biznismena bliskih vlasti“, 24 ministrova stana?

O osnivanju kriminalnih klanova, plagiranim doktoratima, izbrisanim snimcima sa naplatne rampe, zataškanim eksplozijama u fabrikama i rudnicima, noćnom rušenju bagerima, čitavim naseljima bez građevinske dozvole, mitu i reketu, kupovini glasova?

I, šta je sa tim bilo? Ništa nije bilo. Nijedan kriminal nije toliko očigledan da policija i tužilaštvo ne mogu da ga ignorišu u sistemu gde je najpametnije ne raditi svoj posao i tražiti šemu. I platiti harač gde treba.

Tu se vraćamo mučenom Stanku, koji radi svašta, šlepa, cepa drva, i ima neku organizaciju na svoje ime, ne zna tačno zašto, ali potpisao je. Nije se baš obogatio, ali hej, neko je jednom tražio, nešto obećao, i Stanko, šta će, potpisao.

Taj nebitni Stanko, obični čovek kojem su uzeli dušu za sitne pare, nešto je između žrtve i počinioca. Kao onaj što skuplja „kapilarne glasove“, kao onaj što pod lažnim nalozima piše na internetu. Možda će unucima jednog dana pričati da je „morao“ i da je „takvo vreme bilo“.

I ništa neće slagati Stanko, stvarno je „takvo vreme“, povoljno da se izgubi kičma pa se obraz stropošta u guzicu, vreme zgodno za opravdanja.

Ali, ako ikada „takvo vreme“ prođe pa dođe vreme da bagra što je pokrala narod ode u zatvor, zar mučeni Stanko da ide tamo sa njima? Zar da cepa drva u Zabeli?

Stavovi autora u rubrici Dijalog ne odražavaju nužno uređivačku politiku Danasa.

 

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari