Bilans stanja 1Foto: Privatna arhiva

Početkom godine sam ušao u samoposlugu na kraju radnog vremena i čekao koji minut na kasi dok je prodavačica pakovala u kutiju neprodate dnevne novine.

Pošto sam video iznenađujuće puno tabloida, uz, očekivano, par primeraka Danasa, morao sam da je upitam kakva je prosečna prodaja štampanih stvari. I, gospođa reče, „tabloida stigne do petnaest primeraka i dosta se vrati, desetak primeraka Danasa obično ode“.

Sad, govorimo o krugu dvojke gde bi tako nešto bilo i očekivano. Iako se u centru grada u poslednjih par decenija odvija nekakva kvazi-džentrifikacija (ometena izmeštanjem centra ka prirečnom mutant naselju), novi stanovnici – jedan procenat najbogatijih, ili jedinih bogatih – gnušaju se rijalitija i vagina na naslovnim stranicama novina dok u isto vreme iz oportunizma glasaju za vlast, istu onu što održava staru, radikalsku bazu glasačkog tela nudeći im ubuđalu, SDB-ovsku hranu za mozak.

Ono što bi moglo da bude zanimljivo je da mi je nedugo potom ženska osoba sa kojom sam malo prozborio na jednom od protesta samoinicijativno ispričala svoje iskustvo iz Mirijeva, sa sličnim statističkim rezultatima prodaje. Tabloidi, zapravo, nisu suština problema. NJihova prodaja manja je nego što bi se reklo dok je, svakako, za kolektivnu dušu uništiteljska (probajte da pobedite u fudbalu ako trećinu vašeg tima čine potpuni idioti – po jedan za svaku liniju) i uvek kada ispred sebe na trafici vidim nekoga pristojno izgledajućeg kako uzima to đubre imam potrebu da ga, iskreno i radoznalo, upitam „Zašto?“.

Vratio bih se, zato, na gospođu sa kase koja je svoj referat završila ukucavanjem eksera u sanduk: „ali, dvadeset i pet Politika uvek ode“. Da, tabloidi će nestati kada budu ostali bez državnih subvencija, ali Politika je konstanta, sistemsko glasilo bez kičme, za milion studenata, sredovečnih i penzionera, milion koji je uvek uz vlast.

* * *

Menjao sam juče kanale u popodnevnim časovima i nabasao na dnevnik „Hepi“ televizije u kojem je gostovao neki mračni tip od četrdesetak godina. Posle desetak sekundi odlučio sam da nastavim da ga slušam do kraja gostovanja, uglavnom iz razloga dodavanja na listu neprijatelja. Nastup je bio u skladu sa stotinama istih u jutarnjim programima, dnevnicima i večernjim govornim emisijama na televizijama sa nacionalnom frekvencijom – podtekstualna tema zavere i nepravde prema Nama koji smo u svemu bolji od NJih, bezobrazno relativizovanje, čuđenje zašto bi opozicija ovde bojkotovala izbore ukoliko Srbi izlaze na izbore u Hrvatskoj i na Kosovu, u mnogo gorim uslovima (moraju da budu gori, valjda, kada su među NJima). Kada je momak obavio medijski zadatak, voditeljka dnevnika reče da se radilo o Nešto Bilbiji, uredniku političke rubrike Politike. Da li bi bilo bitno drugačije kada bi uz Nešto Bilbiju u studiju gostovao urednik političke redakcije Danasa, Vremena, Nina? Pa, čovek iz Politike obraća se onom milionu ljudi koji su uz svaku vlast, za koje će svi drugi, čak i kada dobiju priliku da iznesu suprotno mišljenje, uvek biti utišani i zamućeni. Otkud Borisu Tadiću dva miliona trista hiljada glasova na izborima 2008. godine? Kojom alhemijom je DSS odmah nakon 5. oktobra u istraživanjima imao stotine hiljada pristalica? Čitaoci Politike prešli su na stranu pobednika.

* * *

„Hit na društvenim mrežama“ je gostovanje upravnice Narodnog pozorišta u subotnjem jutarnjem programu RTS-a. Stresna je stvar ta televizija i kada mi pomenu moje prošlogodišnje gostovanje u jednom jutarnjem programu volim da kažem, „nisam se uneredio, ispovraćao i onesvestio, sve u istom trenutku… tako da je bilo odlično“. Mogu, dakle, da razumem kašnjenje (desi se – upravnica nije prvi put na televiziji pa da štreberski dođe pola sata ranije) te zbunjenost izazvanu voditeljkom koja joj nije egzaktno rekla „u živom smo programu“ pre nego što je postavila pitanje (mada, obraćanje voditeljke je bilo toliko zvanično da može izazvati nesporazum samo kod sagovornika sa nekom vrstom intelektualne afazije). Haos je, ipak, nastao kao posledica potpune opsednutosti slikom o sebi, što od jednominutnog televizijskog košmara tvori mali moralitet. I, naravno, šire gledano, nije li to bila bezopasna kosmička kazna za sve „fantastične premijerke“, Vesićeve sletove, kreativne industrije…? Veće kazne, one koja bi, jednog dana, služila za nauk novim generacijama, u naciji čitalaca Politike ionako ne može biti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari