Najukusniji plod zemlje voća 1Foto:IMDB

Roman „Male žene“ vremenom je postao obavezno žensko štivo adolescentskog perioda, uglavnom u zemljama engleskog govornog područja.

Uporedo, jasno ocrtani karakteri i njihov susret sa velikim temama odrastanja, smrti, venčanja i majčinstva, građanskog rata koji je negde daleko dok boji ceo svet opasnošću pred kojom je pojedinac nemoćan, ličnim ostvarivanjem uprkos društvenom otporu, postavljaju obavezu redovnih ekranizacija.

Prošlogodišnja, za koju je angažovana intelektualna zvezda trenutka Greta Gervig, osim neupitnih imanentnih kvaliteta, vrši i funkciju podsećanja da se nadoknadi čitalački propušteno. A roman „Male žene“ se, kao i skoro sva velika literarna dela, ne iscrpljuje okretanjem poslednje stranice već poziva – naročito tokom policijskog časa, a pogotovo ukoliko izbegavate gledanje televizije – na dalje istraživanje i širenje saznanja. Stoga, počinjemo na prvi pogled nepovezanim citatom iz eseja „Oslonjenost na sebe“ Ralfa Voldoa Emersona.

Politička pobeda, povećanje cena rente, oporavak bliske bolesne osobe, povratak odsutnog prijatelja, ili neki drugi povoljan događaj, podiže raspoloženje i čini ti se da su dobri dani pred tobom. Ne veruj u to. Ništa ti ne može doneti spokoj osim tebe samog. Ništa ti ne može doneti spokoj osim pobede principa.“

Bronson Alkot, samouki transcedentalistički filozof i bivši trgovački putnik sa severa SAD, 1842. godine pokušao je da svoje teorije o zajednici koja živi isključivo od proizvoda zemlje stavi na probu stvarnosti. Nakon što je ubedio jednog imućnog sledbenika iz Engleske da je došlo vreme za akciju, kupljeno je zemljište u državi Masačusets i petnaestak ljudskih bića započelo je šestomesečnu vegansko-libertarijansku avanturu. Na imanju nazvanom Frutlend, osim odstranjivanja mesa iz ishrane, nije se koristilo mleko (iako je među stanovnicima bilo i male dece) niti se nosila odeća životinjskog porekla. Iz ideoloških razloga, pak, jer transcedentalisti su bili smrtni neprijatelji ropstva, nije se nosila ni odeća od pamuka.

Ako dodamo da je, uz sasvim ezoterična objašnjenja, povrće jestivog korena takođe bilo tabu, možemo razumeti da je dolazak zime u državi koja se gotovo graniči sa Kanadom predstavljao nepremostivu prepreku. No, ceo život Bronsona Alkota bio je serija pokušaja. Opremljen sertifikatom koji ga određuje kao učitelja – radilo se o uvaženom čudaku, saradniku Emersona, Hotorna i Toroa – selio se iz grada u grad, vodeći sa sobom celu porodičnu jedinicu. Kupovao je jeftino zemljište i zatečene kolibe pretvarao u dom, paralelno osnivajući slobodoumne škole u kojima se do znanja dolazi razgovorom a ne diktiranjem. To mučenje trajalo je godinama, decenijama, i za to vreme posebna pažnja posvećena je obrazovanju četiri uglavnom umetnički nadarene ćerke.

Luiza Mej Alkot, ćerka sa literarnim talentom, pisaće raznovrsno i neprestano i biće objavljivana povremeno, sve do 1868. godine kada romanom „Male žene“ okončava porodične finansijske nedaće. Nakon dugogodišnjeg obigravanja oko, zapravo, bezbednih žanrovskih ekstrema – bili oni faktički novinski članci ili palp zabava („Izgubljeni u piramidi, ili Mumijina kletva“) – Alkot kao da stupa u sredinu kruga odakle može da uoči i upotrebi svo teorijsko i empirijsko znanje koje je za svojih trideset i pet godina iskustva sakupila. „Male žene“ su, naime, kolaž istine i fikcije, sa porodicom Marč direktno i gotovo nemaštovito zasnovanom na porodici Alkot (recimo, Luizina najmlađa sestra Mej, likovna umetnica, u romanu zadržava karakterizaciju iz života dok prva dva slova imena menjaju mesto, te Mej postaje Ejmi). Ali, Alkotovi su strašila za normalan svet i Luiza, za početak, svoju literarnu porodicu podiže u viši finansijski razred, onaj kojem je pripadala u mladosti njena majka, deo imućne klase koji je zbog nepromišljenih odluka dospeo na rub provalije (ali je i dalje na ravnici na kojoj se ide u određene škole i prisustvuje određenim večernjim zabavama gde bi se mogao upoznati i neki budući general, senator ili, što da ne, predsednik). Majka, Ebigejl Alkot, je u stvarnosti bila sifražetkinja i feministkinja koja je sasvim svesno, u zrelim godinama, odabrala da bude saputnica transcedentaliste i na koncu ipak bila primorana da, iz razloga održavanja života, bude razumniji roditelj od zanesenjaka koji izigrava Sokrata u Masačusetsu.

U romanu „Male žene“, praktična strana majke postaje dominantna, dok njena politička, revolucionarna misao izbija povremeno, primetno za zainteresovanog čitaoca i skriveno za druge. Kako god, majka je stalno prisutna, kao savetnica i uzor, dok je otac pretvoren u protestantskog sveštenika i poslat u Građanski rat, gotovo da bi, kao lik lišen dramski upotrebljivih osobina, bio izgnan iz narativa. Na taj način očišćen teren omogućava prizore poput sledećeg kada stidljiva sestra Bet odlazi kod komšije koji joj je poklonio klavir svoje preminule unuke:

Pokucala je na vrata radne sobe pre nego što je stigla da razmisli; i kada je hrapavi glas viknuo „Napred!“ ona jeste ušla, pravo do g. Lorensa koji je delovao sasvim zbunjeno, i pružila ruku, rekavši uz samo mali drhtaj glasa, „Došla sam da vam se zahvalim, gospodine, za…“, ali nije završila, jer je on delovao toliko prijateljski da je zaboravila svoj govor; setivši se samo da je on izgubio devojčicu koju je voleo, stavila je obe ruke oko njegovog vrata i poljubila ga.

Da je krov u tom trenutku odleteo, stari gospodin se ne bi više iznenadio; ali, svidelo mu se, oh da!, neverovatno mu se svidelo; bio je toliko zadovoljan i dirnut tim malim, poverljivim poljupcem da je sva njegova skorelost nestala; i samo ju je postavio na svoje koleno, prislonivši svoj izborani obraz uz njen ružičasti, osećajući kao da mu se njegova mala unuka vratila. Bet ga se od tog trenutka nije više plašila, sedeći i pričajući sa njim blisko kao da se poznaju celog života; jer, ljubav izgoni strah, a zahvalnost može pokoriti ponos. Kada je krenula kući otpratio ju je do kapije, rukovao se srdačno sa njom i dotakao šešir stupajući nazad, izgledavši otmeno i uspravno, kao vojnički lep stari gospodin, što je i bio.“

Kada se pristupi vizuelnoj adaptaciji, gotovo je nemoguće odoleti srceparajućem potencijalu iz navedenog primera i autorke verzije iz 1994. godine (režija: Džilijan Armstrong; scenario: Robin Suikord) prepustile su se postojećoj, linearnoj dramaturgiji. No, roman nudi i rizične kontraste pa tako najstarija sestra Meg, tokom zabave za koju su je starije devojke iz otmenog društva prvi put obukle u odeću i obuću za seksualno privlačenje suprotnog pola, daje sledeći iskaz:

Večeras nisam Meg nego ‘lutka’ koja radi svakakve ludosti. Sutra ću odložiti svoje perje i ukrase i ponovo biti neizmerno dobra.“

Kako je takve skokove iz bogobojažljivosti u perverziju mnogo lakše izvesti na pet stotina stranica romana nego unutar dva sata filma, prethodna, i njoj slične replike, u svakoj ekranizaciji bivaju izuzete dok varirajući tretman dobija u završnoj trećini uvedeni i neizbežni lik profesora Fridriha Baera. A stvar je prekomerno zabavna. Naime, izdavač je – i taj stvarnosni momenat gotovo da predstavlja temu poslednje ekranizacije – Luizi Alkot savetovao/naredio da na kraju romana uda glavnu junakinju Džo, mladu spisateljicu i Luizin avatar. I, Luiza, kada već mora da joj stvori saputnika kakvog ona sama nije imala ni u naznakama (moguće je da je bila lezbejka) odlučuje da se igra i Džo dobija muškarca inspirisanog Bronsonom Alkotom:

Džo je na početku bila zbunjena zašto se svima sviđao. Nije bio ni bogat ni silan, ni mlad ni zgodan. Ni na jedan način neko ko bi se mogao nazvati zapanjujućim, nenadmašnim ili briljantnim; pa ipak, bio je privlačan poput prijateljske vatre, i delovalo je da se ljudi prirodno okupljaju oko njega, kao oko ognjišta. Bio je siromašan, a uvek je nešto poklanjao – stranac kojem je svako prijatelj; ne više mlad – ali dečački srdačan; neugledan i čudan – a mnogima je njegovo lice delovalo lepo, dok su začudnosti bivale opraštane. Džo ga je često posmatrala, pokušavajući da otkrije tajnu i, konačno, odlučila da je dobronamernost bila ta koja je izvodila čudo.“

Greta Gervig prisvaja bizarnost postojanja profesora Baera, dodajući francuski naglasak na nemačko ime (povremeno vas, zbunjen okruženošću Amerikancima, može podsetiti na apsurdnog glavnog junaka kratkog filma Dejvida Linča „Kauboj i Francuz“) i stupajući u predele postmodernizma toliko promišljeno da je samo zbog toga trebalo da, uzevši u obzir konkurenciju u kojoj se našla („Džoker“, „Džodžo Zec“…), dobije nagradu Oskar za adaptirani scenario. No, Gervig je prekoračila granicu većinske prihvatljivosti, sličnu onoj po kakvoj je Luiza Alkot plesala pišući „Male žene“, i zbog toga je kažnjena, ili, barem, nije pravedno nagrađena. Na neki način, zatvoren je krug. Poput scenariskinje koja pred sobom ima literarni predložak pun neupitnih kvaliteta i inspirativnih nedostataka, Alkot je za predložak imala stvarni svet još uvek nespreman za pobunu protiv judeo-hrišćanskog boga (kao što je sadašnji svet – ponovo se borimo protiv ekstremizma, samo sa obrnute strane – nevoljan da ga prihvati, te je Gervig hirurški odstranila Tvorca iz svoje ekranizacije) ili većini sisara urođene dominacije muškog roda. Svet je to koji je za potrebe komercijalnog umetničkog dela valjalo preurediti i očistiti, ostavljajući klice istine da budu prepoznate i prihvaćene od pronicljivijih stanovnika stvarnosti. A na ostalima zaraditi novac. Princip je to čiji se uspeh, slutim, svideo Emersonu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari