Neugodno sećanje na proleće 1

Proleće i dolazak lepog vremena poklopiće se sa okončanjem još jednog izbornog ciklusa i saopštavanjem rezultata pobednika.

Pobednik je manje više već poznat, isto kao što je to bio slučaj i prošlog proleća, kada je Aleksandar Vučić prešao sa premijerske na predsedničku funkciju. Uslovi u kojima se održavaju izbori takođe su nepromenjeni, kada je reč o medijskoj blokadi opozicionih kandidata, oduzimanje prilika da suoče svoje stavove na najgledanijim televizijama ili da se bar pojave i predstave u neutralnom kontekstu, a ne propagandno negativnom. Protiv opozicionih predstavnika na televizijama višemilionskog gledališta emituju se prilozi koji novinarstvo snižavaju na najniži nivo. Po intenzitetu, poput onih iz vremena ratne propagande, iako, razume se, različitog sadržaja i karaktera. Uočava se i jedan sasvim novi nivo u kojem predizborni spotovi aktuelne vlasti u marketinškom smislu definisani kao negativna kampanja – bivaju predstavljeni u formi vesti, dakle novinarskih priloga koji se emituju u udarnim terminima u okviru informativnog programa, pa tako imamo originalni propagandni fenomen vesti – dnevnici sastavljeni od priloga koji su zapravo predizborni spotovi aktuelne vlasti.

Vratimo se proleću, lepšem vremenu i činjenici da je ovog puta, za razliku od prošle godine, reč o beogradskim izborima. Osim što je opšte poznata i duboko priznata činjenica da je aktuelna vlast najslabija u Beogradu, odnosno da u odnosu na rezultate na republičkom nivou, ima bar desetak odsto manju podršku građana, ulice glavnog grada neretko su, tokom petogodišnje Vučićeve vladavine, bile ispunjene hiljadama a ponekada i desetinama hiljada demonstranata iz različitih razloga i povoda za izražavanje nezadovoljstva. Uglavnom onih socijalnih, protiv korupcije, ali i nasilja i osionosti vlasti u brutalnom kršenju osnovnih prava i sloboda.

Jedno sasvim ružno i neugodno sećanje na proleće određuje predstavnike vlasti, pogotovo proleća koja nastupaju uporedo sa okončanjem nefer izbornih ciklusa. Kao onog iz aprila 2016. godine, kada su masovni i spontani protesti građana okupirali pažnju domaće ali i inostrane javnosti, a predsednika države suočili na najdirektniji način sa porukama onih koji nisu potpali pod uticaj njegove medijske propagande. Aleksandar Vučić je po prvi put u široj javnosti nazvan diktatorom, autokratom, korumpiranim političarem, kukavicom, lažovom i manipulatorom. I tako iz dana u dan, intenzivno, ispod sopstvenog prozora. Na stranu to što su opozicioni lideri svojim mešanjem, lošim karakterima, potrebom za manipulacijom i pokušajima preuzimanja tog čistog građanskog nezadovoljstva u sopstvenu, sitno političku korist, uticali u velikoj meri na kompromitovanje, odustajanje i osipanje protesta, činjenica o njegovoj održanosti i mogućnosti ponavljanja dovoljna je da aktuelnu vlast zabrine i uzdrma toliko da preduzme mere kako se ne bi više ponovila.

Tako su gotovo istovremeno sa pripremama za raspisivanje beogradskih izbora, pre par meseci, na adrese studenata, mladih ljudi, učesnika protesta koji su se isticali u prvim redovima nepreglednih kolona građana, stigle prekršajne prijave sa istim navodima: kršenje zakona o javnom okupljanju. O izjavama ministra unutrašnjih poslova, predsednika države i ostalih predstavnika vlasti iz vremena održavanja protesta o tome da učesnici protesta imaju apsolutnu slobodu okupljanja, da država neće nikoga procesuirati i da na ulicama nema policajaca jer vlast nema nameru da sputava izražavanje građanskog nezadovoljstva, već je podsećano i više puta isticano, u kontekstu njihovog licemerstva i teške manipulacije. Međutim, prekršajne prijave koje i dalje stižu na adrese onih koji su se drznuli da stanu u odbranu prava i sloboda prostim učestvovanjem u demonstracijama, sa pretećim porukama o tome da će morati da plate kaznu od 100.000 do 150.000 dinara, jasan je signal svima onima kojima padne na pamet da opet, u susret proleću sa vrlo sličnim karakteristikama onog iz 2016. godine, spontano izađu na ulice u pokušaju osvajanja sloboda i izražavanje nezadovoljstva zbog nefer izbornih uslova. Istovremeno sa rastom protestnog iskustva, raste i potreba za represijom vlasti da se takvo neprijatno iskustvo za nju više ne ponovi.

Prekršajne prijave, međutim, stižu i onima koji su stali u odbranu prava radnika i socijalno ugroženih kategorija stanovništva. Jer, za vlast, izvesno je da najveća opasnost dolazi upravo od osvešćivanja i pobune onih koji žive na rubu siromaštva, čija su radna mesta prodata u bescenje. Pružanje podrške najsiromašnijim i najugroženijim osnažuje ih da traže svoja prava i kazne one koji im ih uskraćuju. A to je najveći i najočigledniji problem društva. Zato su svi glasovi protiv vlasti tako strašni za nju samu, zato ih treba ugušiti i na marginama – ulicama, a ne samo u medijima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari