Ljudi moji, kad sam video snimke pustoši koju je napravila oluja „Sendi“, odmah sam pomislio da je krajnje vreme da se prestane sa snimanjem takozvanih filmova katastrofe. Jeste da takvi filmovi producentima donose goleme pare, jeste da cenjeni publikum uživa u njima, ali pre ili kasnije se sa bioskopskog platna uragani prenesu u stvarnost i onda bude belaj.

Lepo su nam govorile naše babe: đeco, nemojte slutiti. O tome se usuđivao da poneku zapiše i K. G. Jung. Posle je preovladao pozitivistički pristup stvarima, Holivud se otrgnuo kontroli, a sa Holivudom i ostatak sveta.

Razmislite malo. Dok su filmovi Čarlija Čaplina i drugih nemih velikana bili „in“, ovaj svet je bio prilično lepršavo mesto. Posle su primat preuzeli vesterni. Tu je već bilo pucnjave i nasilja, ali je pravda uvek pobeđivala, a glavni junak se na kraju, ne uvek ali često, ženio lepuškastom seoskom učiteljicom. Onda su u modu ušli gangsterski filmovi i šta? Kriminal se udesetostručio. Potom su filmskim platnima zavladali Rambo i drugi borci protiv terorizma i terorizam se raširio svetom. Mislim da sam jednom već pisao o tome: antiteroristički filmovi su, kad čovek malo bolje razmisli, prava škola terorizma. Ne poznajem dovoljno istoriju filma, ali me ne bi začudilo da je najpre snimljen film o otmici aviona, pa je tek onda otet prvi avion.

Moglo bi se visokoparno reći – kakvi su vam mediji, takva vam je i stvarnost. A naši mediji su, uz retke, časne izuzetke, pravi mediji katastrofe. Ono jeste, naša stvarnost nije baš prima kvaliteta, ali ipak nije ni izbliza onakva kakvom je predstavljaju ovdašnje novine i televizije. Šta hoću da kažem? Ako već, cenjeni publikume, u ovom palom svetu postoje incesti i preljube, recimo, to nipošto ne znači da od takvih stvari treba praviti televizijske emisije, prikazivati ih u prajm-u, i to pravdati „objektivnim informisanjem javnosti“.

Ako je već teško prepravljati stvarnost (što je ovde, inače, omiljena disciplina), mnogo je lakše popraviti medije. Naravno, pod uslovom da se stekne famozna „politička volja“. Nekako se među novindžijama uvrežilo mišljenje da je svaka društvena akcija protiv vulgarnosti, divljaštva i nepoštovanja privatnosti „atak na slobodu štampe“, a političari to – svaki iz svojih niskih pobuda – uzimaju zdravo za gotovo. Moglo bi se tu puno toga uraditi, naša država je još uvek jača od tabloida, ali šta onda? Ako uredbama zavedeš red u medijima, šta da radiš kad se približe izbori i kad valja urnisati političkog protivnika na najprljaviji mogući način. A opet kako da promenimo političare kad im ovako baš dobro ide.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari