Pitanja i odgovori 1Foto: Stanislav Milojković

Čitam juče odgovore analitičara i političara na Danasovo pitanje, a da kako to da poveliki broj dokumentovanih i SNiS-u podastrtih režimskih muljavina i marifetluka ni za promil nije smanjio takozvani rejting vladajuće stranke, Vučićev da i ne pominjem.

Većina odgovora rođena su braća našeg druga, krleta22, što će reći da su polovično u pravu. Glavno analitičko-političko objašnjenje – režimska medijska nadmoć koja zagluši svaki vapaj opozicionih pravednika – donekle pije vodu; televizije, fakat, jesu idealna pijaca za promućurne parahegelijanske piljarice koje na primedbu da su im jaja mućkovi, podnosiocu primedbe skrešu u brk da mu je majka kurva, a da smrad dolazi iz njegovih usta, a ne iz njihovih prepoštenih jaja.

Sumnjivu čednost opozicionih majki iz vremena dok su bile na vlasti i prikriveni smrad pokvarenih alavih zuba ostavićemo za neku drugu zgodu, sada se fokusirajmo na jednu bitniju stvar koja neprestano ostaje „ispod radara“ (kako se to odnedavno umodilo reći) analitičke i političke pažnje.

Mnogi ovo znaju, ali će malo ko javno reći, da vladajući rejting ostaje neokrnjen uprkos mnogobrojnim aferama, zato što svi oni koji glasaju za SNS & Co (plus još najmanje 20% populacije) ne vide ništa loše u vladajućim muljavinama, lopovlucima i marifetlucima, da ih smatraju nečim najnormalnijim, nečim čemu bivanje na vlasti (i uz vlast) i služi i da sve one (a sve ih je manje) koji pozivaju na poštenje i zakonitost smatraju narodski rečeno budalama, a zvali bi ih Don Kihotima, da su počem pročitali Servantesa.

Izgleda da je onaj aforističar bio u pravu kad je napisao da ne treba menjati vlasti nego narod. Ne znam na šta je aforističar mislio, ali ja ne mislim na fizičku zamenu postojećeg nekim boljim – nema tako dobrog naroda koji se u ovakvim okolnostima ne bi pokvario – nego na radikalnu promenu paradigme, na utuvljivanja u tvrde glave da se zločin na duge staze nikom ne isplati – promenu koja, doduše, mora biti inicirana od strane neke osvešćene vlasti i odlučno sprovedena u delo, ako treba i pendrekom.

U stvari najbolje – pendrekom.

Ju, ju, ju, šta ovaj priča – već odjekuje Kitaj Gorodom i Euromahalom – ta zar je u Srbiji bilo malo pendrečenja, i šta nam je ono dobro donelo. Slažem se sa jujukanjima. Ali polovično. U Srbiji jeste bilo pendrečenja, bilo ga je u stvari previše i ništa nam dobro nije donelo, ali samo zato što se – ako se tako smem izraziti – pogrešno pendrečilo.

Pendrečilo se ukoliko bi neko psovao kralja ili Tita, ali se nije pendrečilo – naprotiv, nagrađivalo se napredovanjem u službi – ako bi nosilac pendreka u ime kralja ili Tita pendrečenjem dolazio do mračnih predmeta želja u rasponu (i u zavisnosti od epohe) od snajkine mindže, do vile na Dedinju. Tako su se s vremenom mic po mic pokvarili i vlast i narod. Tako se i došlo do računice – bolje da dobijem sendvič nego pendrek. Kužite li, stari moji.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari