Evo, još jedan naš čovek je uspeo u svetu. Vuk, takozvani Jeremić, izabran je za predsedavajućeg Generalne skupštine UN. Pravo da vam kažem, ne znam tačno kakav stvarni uticaj ima predsedavajući, ali mora da tu ima nešto čim se Jeremić okomio na taj položaj.

Kažem „okomio“ jer Vuk to tako radi. Dopadne mu se, recimo, nešto, Vuk na to nasrne i obično i uspe u naumu, uz malu pomoć prijatelja iz zemlje i inostranstva. Sada ćemo umesto „nacionalno odgovorne politike“ imati odgovornu ujedinjenonacionalnu politiku.

Serija Đokovićevih uspeha ostala je nekako u senci Jeremićevog trijumfa. Novak igra isto onako dobro kao i prošle godine, niže pobedu nad pobedom, ali gde su oni izlivi oduševljenja, gde su one slavljeničke povorke, gde je sav onaj amok. Sedim juče (ili je to bilo prekjuče) u bašti kafića, unutra petoro-šestoro momaka, gledaju prenos, ama kao da gledaju Animal planet. Niko ni mukajet, kamoli da đipi iz stolice i da u oduševljenju izleti na trotoar visoko uzdignutih ruku, imitirajući onaj Novakov pobednički poklič. Koji je, u stvari, kad se malo bolje razmisli, patentirao Džoni Vajsmiler, Tarzan naše mladosti.

Znate šta, Srbi ne vole pobednike na duge staze. Setih se, recimo, pokojnog Pavića koji je svojevremeno u književnosti napravio gotovo isto ono što je Novak uradio u sportu. Zasluženo (kao i Novak), Pavić je postao svetska zvezda. Dobro, nisu mu baš ovde pravili dočeke na aerodromu i nisu Beogradom išle procesije slavljeničkih automobila, ali Miša je u izvesnom smislu bio onovremeni Nole. I šta? Posle nekog vremena kritička inteligencija – među njima i oni koji su Mišu prvobitno slavili do neba – došla je do zaključka da je Pavić kao pisac precenjen, da tu mnogo stvari ne valja, da je to površno, da je Miša član Krunskog saveta, da ima brkove i bla, bla, bla.

Pa se sve nešto pitam: da li je sve u političarima, ili u našem mentalitetu ima nečeg što noću davi kokoške? Složili smo se odavno da Srbina ne možeš prejebati, ali mu ne možeš ni ugoditi. Oduševljavali smo se kraljevinom i imali čak dve dinastije, a onda prekonoć okrenusmo ćurak naopako, pa pravac – komunizam. Isprva smo se komunizmom oduševljavali, možda i više nego Novakom, pa šta, ode komunizam u ropotarnicu istorije. Sad ne valja ni demokratija. I fakat. Ne valja. Ali ni mi ne valjamo, čisto da se zna.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari