Kritika nacionalističkog uma

U kojoj meri nacionalno-verske zajednice uništavaju društvo, najčudovišniji primer daje Bosna i Hercegovina:

„Nakon stjecanja samostalnosti, ova bivša jugoslavenska republika samo zahvaljujući vanjskom pritisku funkcionira kao država, ali je u njoj – zbog unutrašnje podijeljenosti na tri odvojena kulturna prostora u kojima ‘konstitutivni narodi’, sada bez ikakve kontrole, daju na volju svaki svojim fantazmima – bosanski muslimanski subjekt po prvi puta zaposjeo neke važne institucije kroz koje, ne polažući nikome računa i degradirajući sve vidove znanja, može da perpetuira svoje mitove odijevajući ih u naučno ruho.“

Perpetuiranje mitova, to stalno varenje, podrigivanje i povraćanje jednoličnih drevnih poverja i aksiomatskih predrasuda, koji imaju odgovore na sva pitanja, starostavne odgovore na pitanja koja izbijaju iz budućnosti, stare odgovore na nova, dosad nepoznata pitanja, srž je svakog, pa i bošnjačkomuslimanskog nacionalizma, koji Haverić, u svom javnom času anatomije, poleže na obdukcioni sto:

„Današnji život Bosne i Hercegovine potvrđuje da je moralna degradacija dosegnula svoj vrhunac tek nakon što su komunisti/ateisti otišli sa historijske pozornice, a ‘ljudi koji klanjaju i poste’ došli u poziciju da sami utvrđuju sve parametre javnoga života… Ideološki integrirano društvo koje su izgradili stavljajući islamske vrijednosti u prvi plan polako tone već dvadeset godina, nagriženo institucionalnim kriminalom i korupcijom, ‘ugledni biznismeni iz prijateljskih islamskih zemalja’ već su preuzeli najvažnije resurse, a mladi ljudi napuštaju zemlju glavom bez obzira.“

Savremeni bošnjački nacionalizam dubinski je povezan sa islamskim fundamentalizmom. Taj spoj ideološko-verskog dogmatizma srlja „iz jedne fatumom obilježene prošlosti u zacrtanu budućnost“. Po definiciji, to je likvidacija budućnosti. Histerično ideološkoversko nastojanje da se zaustavi vreme nužno proizvodi ekonomsku, socijalnu, političku, kulturnu zaostalost. Stvarnost kojom dominira nacionalistička ideologija, simptom je njene mentalne retardiranosti:

„To je stanje dodatno otežano hotimičnim i sistematskim vezivanjem bošnjačkih intelektualnih i funkcionalnih elita uz islamski svijet (arapske zemlje, ali i sve više dekemaliziranu Tursku), koji nikada nije usvojio prosvjetiteljske vrijednosti pa otud ne uspijeva da se nosi sa zahtjevima političke modernosti. Taj neuspjeh nema veze s dogmatskim sadržajem vjere, već s činjenicom da islam kao religija nije prošao kroz demitologizaciju.“

Tragično je da jedno društvo koje je podnelo ogromne žrtve nevino stradalih u ratu i sa Vojskom Republike Srpske i sa vojskom Hrvatskog vijeća obrane, društvo koje je doživelo i preživelo genocid u Srebrenici, masakre u Prijedoru, Foči, Mostaru… danas desetkuje sopstvenu budućnost ideologijom koja je u biti autogenocidna. Haverić piše: „Nemoguće je dokazati bosanskom muslimanskom subjektu da je za svoj nezavidan položaj kriv on sam.“

Današnja BiH, to je živi sukob zombiranog bošnjačkog muslimanskog subjekta sa zombiranim srpskim pravoslavnim subjektom i zombiranim hrvatskim katoličkim subjektom, uz poslovnu saradnju i trojno enormno bogaćenje njihovih političkih i finansijskih elita. To je jedno neodrživo a dugovečno društvo sa stabilnim nacionalnoverskim zajednicama. Društvo u kojem su fantazme subjekti, a ljudi fantomi.

Epohalna knjiga Tarika Haverića, „Kritika bosanskog uma“, fantom je slobode. Dolazi iz kritičkog duha budućnosti pred bosanskohercegovački tamni vilajet, bez zazora pitajući njen trećinski konstitutivni, bošnjački muslimanski subjekt: šta znaš? U odgovoru na to pitanje, ‘bošnjački muslimanski subjekt’, na seansi kod doktora Haverića, ogoljuje se u svojoj analnoj fazi zastoja.

„Kritika bosanskog uma“ napisana je briljantno, strogo analitički, s kristalno razgovetnom, poletnom argumentacijom i sočnom ironijom koja oduševljava svojim smelim raskrinkavanjem nacionalnih i verskih dogmi što se, iako lažno, plauzibilno predstavljaju kao poslednje reči naučnog istraživanja. Ona je duhoviti leksikon koji žigoše sve društveno privilegovane gluposti koje proizvodi ideološkoverski dresiran Bošnjački Muslimanski Subjekt, od onih, van pameti zluradih, optužbi Ive Andrića da je pisao s predumišljajem da muslimane Bošnjake prikaže kao manje vredne od drugih, do zastrašujuće promocije dela i ličnosti kojima se podupire muslimansko savezništvo sa ustaštvom.

Ono što Haverić naziva ‘bošnjačkim muslimanskim subjektom’, zloduh je nacionalnoverske naredbe koja se mora bespogovorno izvršavati, to je neupitni transcendentnoanalni Super(g)ego koji vlada despotski stvarnošću kao vlastitim nokširom, a sav njegov galimatijas pseudoakademske, nadriintelektualističke proze poništava smisao istraživanja i proučavanja, jer ništa ne dokazuje, držeći se otpočetka do kraja svoje unapred spremne dogme kao kvazidokaza.