Razgovor u džamiji

Gost: Dobar dan. Hodža, hvala vam što ste me primili.

Imam: Bujrum! Niste morali skidati i čarape, hladno je.

Gost: Ja sam prvi put ovde, pa ne znam… (Krst koji mu visi oko vrata stavlja pod košulju) Evo, i ovo sam zaboravio da…

Imam: Ne skrivajte krst! Nema nikoga ovdje kome bi to smetalo. Vi ste se javljali telefonom pre neki dan?

Gost: Da.

Imam: Recite, slobodno, o čemu ste htjeli da govorimo?

Gost: Hodža, ja… ne znam… ja u poslednje vreme sve češće mislim da sebi oduzmem život… jer ne vidim u sebi ni oko sebe smisao.

Imam: Nema mislećega biće koje u posebno tegobnim trenucima nije pomislilo sebi da prekrati život. Važno je da čovjek ne uzima zdravo za gotovo sve što mu, pod određenim okolnostima, hrupi na um. Život, borba je neprestana. Čovjek život može i treba da da u borbi za život, u borbi protiv onih koji ugrožavaju život, ali nije dobro da digne ruku na sebe. Očajanje zna biti golemo, ali je time čovjek veći što veće očajanje svlada u sebi… Je li baš tako strašno to što ste počinili?

Gost: Nisam ja… oni su. Hodža, ja… ja sam silovan u ratu… i pošto sam ja bio u ovoj jednoj diverzantskoj jedinici, pa smo na početku rata probili se u neko mesto i mene su zarobili… Tukli su me i mučili, nije to… i u tom podrumu su… uradili to što su uradili i… ni sam ne znam, danas kad se sećam, je l’ trajalo… sekund il’ je trajalo satima… Kad su me razmenili, onda sam opet uzeo pušku i… nisam uopšte razmišljao o tome… samo sam… al’ kad je došao mir, onda je u meni počeo rat.

Imam: DŽehenem. Pakao ste prošli.

Gost: Hodža, ja dobro zarađujem! Ja sam okružen uspešnim ljudima, ali ja ne vidim ništa lepo! Najbolje se osećam kad sam sam… ali više ni to… Meni su u crkvi rekli da oprostim onima koji su me ponizili i uništili kao čoveka. I pokušao sam, hodža, Bog zna da sam pokušao, ali, ne mogu.

Imam: Treba razlikovati grešnike od pokvarenjaka. Grešnicima se može oprostiti. Pokvarenjaci idu u pakao, jer su ga sebi za života izgradili. Griješe oni koji od žrtava traže da oproste onima koji su ih zlostavljali. To danas ne traže samo hodže i sveštenici od vjernika, nego i psihoanalitičari od svojih pacijenata. Oni kažu: prvi korak ka ozdravljenju žrtve jest da pokuša oprostiti onome ko mu je nanio zlo. Ja mislim da to nije dobar korak.

Gost: Ja sam upravo to doživeo! Mučio sam se i mučio… pokušavajući njima da oprostim, ja sam se sve gore osećao, sve poniženije i poniženije.

Imam: Patnja koju osjećaš – ne znam znaš li to – Bog je u njoj. Bog je patio s tobom i onoga dana kad su te napastvovali. Ti si Božju patnju osjećao svojim tijelom. Bog je u našoj patnji i u našoj ljubavi, trpi i raduje se s nama. Oni koji su tebe silovali, silovali su Boga. Boga u tebi. Ali, moraš imati na umu, silovali su i Boga u sebi. A može li se, brate moj, može li se uniziti Bog? Reci?

Gost: Nikad o tome nisam razmišljao.

Imam: Razmisli! Reci, može li iko uniziti Najuzvišenijega?

Gost: Ne može, sigurno!

Imam: Kako bi iko mogao uniziti Svevišnjega? Bog je biće apsolutnog dostojanstva. Mogu ga vrijeđati, mogu pokušati da ga unize, ali je to apsolutno nemoguće. Kad je čovjek dostojanstven, to znači da je na sliku Božiju, zar ne?

Gost: Da.

Imam: Kad je čovjek dostojanstven, to znači da je dostojan Boga, i da ga niko i ništa ne može poniziti. Ni neimaština, ni vrijeđanja, ni pokušaji silnika da ga omalovaže i ponize, jer je on uspravan pred Bogom, a Bog je jedini pravi svjedok, pravi i posljednji svjedok čovjekovih djela. NJemu su sva naša djela i nedjela poznata. On je apsolutni svjedok i sudija. Nije li tako?

Gost: Tako je, hodža.

Imam: Cilj onih koji su tebe silovali, brate moj, bio je da te oskrnave za cijeli tvoj život. Đavolji njihov plan bio je da te unište do kraja života, da se cijeli svoj život osjećaš manje vrijednim, poniženim stvorom. A da li si ti pred Bogom manje vrijedan zato što si bio silovan? Zato što su drugi bili zli prema tebi, zato što si trpio zlo drugih, a nisi mu se mogao oduprijeti, nisi ga mogao izbjeći? Ako bi se ti osjećao poniženim zbog toga što nije tvoje djelo, time bi Boga unizio. Razumiješ li me?

Gost: Hodža, meni su za tebe rekli da si pravi Božji čovjek. Iz tebe Bog govori!

Imam: Što je bliži Bogu, čovjek je sve više biće koje ne može biti poniženo. Razumiješ li? Zlikovci su u jednom danu silovali tvoje tijelo, dragi brate, ali ne daj da svoje sjeme zla posiju u tvoju dušu, i da ti nametnu osjećanje da si niže biće! Ne daj da i dalje siluju Boga u tebi! Razumiješ li?

Gost: Hvala ti… (Skida sat sa svoje levice i gura ga hodži u ruku)… Molim te, uzmi!

Imam: To, nikako! (Pruža mu ruku) Možemo da se rukujemo. Onako kako to ljudima dolikuje.

Gost (rukuju se): Izvinite… Hvala vam.