Foto: Privatna arhiva/Drago JančarMesec odmora, jul, bio je takav da ga je trebalo zaustaviti.
Zatvoriti vrata tamo nad alpskim vrhovima, da ga ne bi nikada više dosegli vetrovi severa, i zadržati ga tu.
Obale Drave bile su zelene, granje se naginjalo nad vodu i njene senke su do kasno u noć polako tamnele pod poslednjim zracima sunca.
Rastinje u svim nijansama zelene sasvim je podivljalo, lijane su se propinjale do vrhova drveća i u velikim zavesama se spuštale ka tlu, skoro isto kao u Amazoniji kod profesora Fabjana.
Na tlu se razbokorila mahovina, ako bi je podigao, dole su mileli crvi i sitne bube.
A gore, svuda u vazduhu, prhutanje ptica, migoljenje insekata, zujanje celog mikrokosmosa.
Kamene žabice su pljeskale po rečnoj površini, Vasilka bi zapljeskala kada je žabica vrlo dugo skakutala.
Kraj obale su se u virovima pomicala tamna riblja leđa, klenovi, možda mladice.
Danijel je čekao na brata koji je u pismu najavio da će doći na odmor, on poznaje sve te ribe, ribar je kakvog nema daleko unaokolo, a sada je u ratnoj mornarici.
Kada nije na brodu, u Jadranskom moru lovi skuše, brancine i hobotnice.
Otac je nakon mesec dana ojačao, nije više odlazio na posao a ni u Korotan, mama se smejala jer je ocu bilo bolje i ponekad bi sipao sebi koju čašu, samo do polovine.
U donjem stanu, nasmejani i raspoloženi, živeli su Pepi i njegova Lena, možda od toga još šta bude – možda će se čak i venčati.
Kralj David je hodao po krovovima, sa zavišću gledao njihovu sreću i razmišljao da Vitsavejinog muža pošalje u vojsku, gde će ga pokositi mač.
Tako je na početku leta, priča Danijel, poslednje cvetanje mirisnog jorgovana u prigradskim baštama; od tog belog cvetanja i zelenog kiptanja hlorofila ljudi su se više voleli a više su se i mrzeli.
Trebalo je da već zaborave na rat.
Ali šta kada je dolazio u njihove snove, čak i ako o njemu nisu pričali.
Ujutru su te, doduše, pitali da li si nešto lepo sanjao.
Uveče su, doduše, začarano gledali u zalazak sunca, užareno nebo nad Pohorjem, narandžaste oblake i čekali da nešto lepo sanjaju noću.
Onda su retko nešto lepo sanjali, mnogo češće to kako preskaču stepenike i trče kroz mračne i vlažne hodnike u podrume i skloništa, a u glavi im zavijaju sirene koje najavljuju avionski napad.
Neko je morao biti kriv za te snove, nekoga su morali da zamrze jer rat je bio pre svega nekoliko godina i s neba su padale bombe na grad i u glavi im i sada odjekuju sirene, opasna buka sve bližih aviona a ubrzo potom i udaljene eksplozije bombi.
Događaji, koji su te jeseni najpre uznemirili a onda veoma potresli ljude u tom kraju grada, najavljivali su se već sredinom juna, celog leta, a u jesen se više nisu mogli zaustaviti.
Danijel je iz daljine začuo brujanje motora.
Negde je divlje zalajao pas.
Kada je prišao prozoru, video je čoveka koji je zaustavio motocikl na uglu i ugasio svetla.
Pas koga je probudila buka motora, još nekoliko puta je zalajao i zaćutao.
Muškarac je sišao s motora, povukao točak motora na držač i krenuo ka crvenoj kući.
Noć je bila tamna, Danijel nije mogao da razazna lice motoriste, video je samo da nosi crnu kožnu jaknu.
Ali prepoznao mu je lice, video ga je pre nekoliko dana na motoru dok je jurio tamo-amo po ulici.
Vasilka mu je rekla da je njena mama u policiji sastavljala zapisnik o tom čoveku.
Zaustavio se na pločniku i osvrtao se ka kući.
Kada je zapalio cigaretu, u svetlosti plamička šibice na trenutak je ugledao njegovo tamno, glatko obrijano lice.
Pod nosem je imao tanko podsečene brčiće.
Ušao je u dvorište.
Danijel je otrčao u kuhinju ka prozoru i gledao tamnu senku koja je krenula pravo ispod Leninog stana.
Šta je sad to, šta to znači?
Prevod sa slovenačkog: Ana Ristović
Autor je najznačajniji i najprevođeniji savremeni slovenački pisac, čiji je novi roman „Na početku sveta“ objavljen u izdanju Arhipelaga.
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.


