Foto: S. P.U “hrvatskoj Sahari”, podravskom “malom mistu” Đurđevcu, gradu picoka, poznatom po peščanim dinama, kamilama (devama), lamama i srednjovekovnom zamku koji je odoleo Turcima, održan je 11. “Fra Ma Fu”, jedinstveni festival reportaže i reportera koji okuplja novinare iz čitave bivše Jugoslavije (i šire).
Festival je posvećen i inspirisan čudesnim likom i delom vanserijske, renesansne ličnosti Franje Martina Fuisa, čiji je kratki, a burni život bio baždaren gotovo holivudskom dramaturgijom.
Franjo M. Fuis (1908-1943), poznatiji pod pseudonimom Fra Ma Fu, bio je jedan od vodećih novinara, reportera, publicista i putopisaca u periodu između dva svetska rata, sinonim za socijalno angažovano i putopisno novinarstvo.
Taj pionir popularnog žurnalizma i moderne fotoreportaže u Hrvatskoj, bio je majstor toplih ljudskih priča čiji su junaci bili “mali, obični” ljudi sa margine.
Umeo je i u skitnicu da se preruši da bi mu reportaže bile životnije, istinitije, punokrvnije.
Od kuće je kao dečak pobegao sa cirkusom, i od tad mu se daljine i lutanja uvukuše pod kožu.
Na reportaže je kasnije najradije stizao biciklom, a život je završio kad mu se avion srušio nad Plitvičkim jezerima.
Kao ilegalac je dostavljao materijal partizanima.
Naime, kada 1941. godine, posle proglašenja NDH, zagrebačke “Novosti” za koje je Fra Ma Fu pisao prestaju da izlaze, ustaške vlasti kreću da zatvaraju, ispituju, sumnjiče čuvenog novinara.
Fra Ma Fu tada uspostavlja kontakt sa ilegalcima iz Gradskog komiteta i učestvuje u radu ilegalne grupe “Galeb” na prikupljanju informacija iz gradskog života koje prosleđuje partizanima.
U jednoj takvoj akciji gine 13.oktobra 1943. sa trojicom ilegalaca, učestvujući u akciji dostavljanja filmskog materijala i kamera na slobodnu teritoriju.
Fra Ma Fu je svojim reportažama postao simbol onoga što danas nazivamo “istraživačkim novinarstvom”.
Manje je poznato da je pisao i scenarije za stripove.
Neverovatan tip!
Za nezaborav na legendarnog Fra Ma Fua, njemu u čast od 2015. godine Hrvatsko novinarsko društvo i Studijski institut za novinarstvo, kulturu i obrazovanje organizuju putujući Festival reportaže i reportera Fra-Ma-Fu na različitim lokacijama u Hrvatskoj (baš u skladu sa lutalačkim životom vagabunda, avanturiste i humaniste Fra Ma Fua).
Na upravo završenom 11. Fra Ma Fu Festivalu razgovaram sa njegovim direktorom i osnivačem, Goranom Gazdekom, čuvenim virovitičkim novinarom: zbog čega ste festival posvetili Franji M. Fuisu? Koja je to zaostavština Franje Fuisa koju baštinimo i danas i zbog koje moramo da negujemo kulturu sećanja na njega? Ima li danas ljudi poput njega? Treba li vreme u kom živimo ljude poput njega? Šta bi nam on danas rekao ili šta nam to on i danas govori?
Koje su to vrednosti koje promoviše i na kojima istrajava Fra Ma Fu Festival?
– Fra Ma Fu Festival prije svega promiče istinoljubivost, odgovorno i etično novinarstvo. To je festival koji vjeruje u moć reportaže — u priču koja ne trči za klikovima, nego traži istinu, razumije čovjeka i poštuje činjenice. Njegujemo empatiju, ljudskost i profesionalni integritet, ali i slobodu izražavanja, kritičko mišljenje i autorsku neovisnost. Fra Ma Fu ustraje na kvaliteti i istraživačkom pristupu, potiče novinare da idu na teren, da slušaju, promatraju i prenose život onakav kakav jest — sa svim njegovim nijansama. Istodobno, svako festivalsko izdanje povezuje novinare s lokalnom zajednicom u kojoj se održava, otkrivajući njezine priče, ljude i kulturno nasljeđe.
Kako je prošao ovaj 11. Fra Ma Fu? Koje su to goruće teme koje zaokupljaju novinare i reportere danas?
– Sve ono što je Fuis radio i čime se bavio, a uz novinarstvo, pisao je romane, novele, pjesme, songove za kabaretske predstave, scenarije za stripove, filmove i kazališne komade daje nam podlogu za multimedijski festival. Na žalost, ratovi bijesne svuda oko nas. Ni ovi naši od prije trideset godina nikako da se zaborave pa nam ta aktualnost diktira dio sadržaja. Ovoga puta odlučili smo se za medij filma, prikazali smo tri filma s ratnom tematikom:
pretpremijerno dugometražni dokumentarac Anđela Jurkasa „Preživjeti mir“, priču o šestorici veterana suočenih s PTSP-om i drugim posljedicama rata odlučili prestati živjeti u prošlosti i veličati rat kao jedinu životnu epizodu i svrhu, suprotstavili se dominantnom narativu militarizacije hrvatskog društva te se posvetili konstruktivnom i kreativnom preživljavanju mira kroz doprinos u znanosti, ekologiji, školi, humanitarnom radu, rock glazbi, književnosti, fotografiji, maketarstvu, glumi i drugim doprinosima u zajednici u kojoj žive.
Zbog izostanka ratnohuškačkog narativa film je odbijen prikazati na televiziji i na nekoliko domaćih i regionalnih filmskih festivala. Prikazali smo i vrlo važan dokumentarni film „Mirotvorac“ Drage Hedla, Hrvoja Zovka i Ivana Ramljaka koji govori o posljednjih nekoliko mjeseci života Josipa Reihla Kiar, načelnika Osječke policije ubijenog 1991. godine u Tenji. Ubijen u osvit krvavog hrvatsko-srpskog rata, koji je Kir svim silama pokušao spriječiti.
Film je ove godine osvojio Veliku zlatnu arenu za najbolji film i Zlatna arena za montažu te još nekoliko nagrada na festivalima, ali zbog prosvjeda veterana nije prikazan u Benkovcu i Zadru.
Prikazali smo i film Roberta Bubala „Hassanovi ratovi“ o djetinjstvu Hassana Haidara Diaba, danas uglednog novinara iz Zagreba, a nekad dječaka iz bejrutske četvrti Sabra koji je prerano upoznao lice rata jer je kao dječak umjesto školskih bilježnica primi u ruke pušku. Intimno putovanje kroz sjećanja i traume, potraga za fragmentima djetinjstva u kojem su prijatelji i braća nestajali pod granatama, a smrt se činila bližom od igre, nagrađeno je na festivalima u Vukovaru, Tuzli, Bihaću i Beogradu.
Koje su to teme bile prisutne u reportažama prijavljenim za nagradu Fra Ma Fu?
– Na svakom festivalu dodjeljujmo nagrade za pisano i televizijsko novinarstvo. Teme su podijeljene u tri kategorije i dosta su šarolike. Možda da ih ilustriram nagrađenim reportažama. „Tko nam peče kestenje“ Dore Levačić (Bilten) govori o kestenjarima u Zagrebu, Gorancima s Kosova, Hrvoje Ivančić (Večernji list) u dva nastavka, “Zemlja iz koje se odlazi” i “Pod talibanskom zastavom”, piše o uvjetima života u Afganistanu pod talibanskom vlašću, a Dragan Grozdanić u pričama „San o pruzi“ i „Ljudi sa šina“ o nekada važnoj prometnici – ugasloj Unskoj pruzi čijim su tračnicama vlakovi posljednji put prošli 1992. godine.
U televizijskom novinarstvu „Kad šume utihnu” Sanje Mikleušević Pavić (HTV) o tragičnim bujičnim poplavama koje su 2024. poharale Jablanicu i okolna mjesta; “Vatrogasac Josip Fabijanić bolesnom Damiru Pejiću darovao ljetovanje”, Ružice Đukić (RTL) koja je rezultirala pronalaskom donora za bolesnog 16-godišnjaka i „Phaten Plastic Recycling“ Eme Branice (Nova TV) o borbi lokalne zajednice za čist zrak i okoliš u Vrginmostu.
Kako bi se osvrnuo na jedanaest festivalskih izdanja: zašto je važno da takav festival istrajava i opstaje u vremenu sadašnjem?
– Novinarstvo se u proteklih sto godina razvijalo u uvjetima brzih i velikih tehnoloških promjena. Sa skupog crno-bijelog tiska na grubom papiru u malom broju primjeraka za malobrojnu pismenu publiku prije Drugog svjetskog rata, u manje od pola stoljeća, novine su dostigle rekordne naklade i visoku čitanost izdanja u boji sedamdesetih i osamdesetih godina te prelazak na elektronska izdanja devedesetih.
U takvim turbulentnim uvjetima teško je odrediti trajne kriterije koje zadržava kvalitetno novinarstvo i medijski sadržaj koji će danas imati praktičnu primjenu, a sutra neprolaznu vrijednost. Kvaliteta Franje Fuisa ostala je nedosegnuta i cijenjena unatoč tehnološkim promjenama. Uloženim talentom i produktivnošću njegovo djelo danas fascinira i njegove suvremenike i njegove sljedbenike. Njegova kreativnost, entuzijazam istraživanja, humanizam i etika profesije te raskošan talent kojim je oblikovao misli i bilježio svjedočanstva kako bi koristila i suvremenicima i generacijama koje dolaze, nisu zastarjeli. Današnji novinari također rade u uvjetima brze primjene novih tehnologija što zahtijeva kreativnost i aktiviranje još neotkrivenih talenata. Festival njeguje i promovira uprave te vrijednosti.
U sveopštoj i neumoljivoj vladavini news age-a, tabloidiotizacije i copy-paste novinarstva, Fra Ma Fu Festival reportaže i reportera neguje i čuva reportažu od izumiranja, okupljajući novinare iz cele bivše Jugoslavije. Čini se da reportaža danas, poput neželjenog deteta, nikom nije potrebna, jer zahteva vreme, novinara na terenu, što košta (i novca i vremena), te je lakše ukinuti je… Kao iskusni pisac reportaža, šta bi rekao – zbog čega je važno da reportaža kao žanr opstane? Zbog čega je baš reportaži posvećen festival?
– Reportaža mora opstati jer je ona srce novinarstva — žanr koji spaja činjenice i život, podatke i emociju. U vremenu brzih vijesti i površnih sadržaja, reportaža usporava, gleda dublje i daje glas onima koje inače nitko ne čuje. Ona čuva ljudsku dimenziju medija. Reportaža je svjedočanstvo vremena, dokument stvarnosti, ali i umjetnost pripovijedanja. U njoj novinar nije samo prenositelj informacija, nego svjedok, tumač i kroničar života. Zato je važno da opstane — jer bez nje novinarstvo gubi dušu, a društvo zrcalo u kojem se može prepoznati.
Da li reportaža i danas daje glas ljudima sa margine, kao i u vreme Fra Ma Fua?
– Priče ljudi s margina društva često su snažnije od bilo koje fikcije. To su životi koji se odvijaju izvan glavnih tokova – u sjeni, na rubu, ondje gdje se društvo rijetko zadržava pogledom. U njima ima sirovosti, boli, ali i nevjerojatne izdržljivosti i humanosti. Upravo ta autentičnost privlači čitatelje novina i portala, gledatelje dokumentaraca i reportaža na televiziji. A kad ima interesa za takvim štivom onda im se daje i prostor. Dok svakodnevne vijesti brzo prolaze, priče o beskućniku koji dijeli zadnju cigaretu, bivšem ovisniku koji spašava druge, ili starici koja živi sama u planini, ostaju u nama. One nas podsjećaju da iza svake marginalizirane sudbine stoji čovjek s imenom, prošlošću i snovima. E sad, pitanje da li publiku privlači bijeda ili činjenica da su ljudi s margina često najiskreniji svjedoci nemaštine.
Kakvo je stanje u hrvatskim medijima i kako bi ga uporedio sa medijskom scenom u Srbiji?
– Stanje u hrvatskim medijima je, pojednostavljeno rečeno, formalno slobodno, ali praktično ograničeno. Postoji pluralizam, različiti glasovi i EU-standardni okvir zaštite, no mediji su pod snažnim ekonomskim i političkim pritiscima. Financijska ovisnost o oglašivačima i netransparentno vlasništvo često dovode do autocenzure i “zarobljenosti” redakcija. U posljednjim izvještajima Hrvatska je pala na ljestvici slobode medija, što se tumači kao znak rastućih pritisaka i sve teže održivosti neovisnog novinarstva. U Srbiji je situacija ozbiljnija.
Premda zakoni formalno štite slobodu medija, u praksi postoji snažna politička kontrola nad većinom medijskog prostora. Postoji u Srbiji nešto što se naziva tabloidi s provladinim narativima. Oni danas dominiraju javnim diskursom. Međutim, većinu ne možemo svrstati u tabloide jer mediji koji se fokusiraju na senzacionalne, zabavne i lako čitljive sadržaje imaju neka pravila u demokratskim društvima i unatoč tome što manipuliraju činjenicama, izostavljaju kontekst ili objavljuju nepotvrđene informacije, ne spuštaju se ispod razina etičkih normi i novinarskog kodeksa.
S druge strane, novinari koji kritički izvještavaju često su izloženi prijetnjama, pritiscima ili marginalizaciji što je kulminaciju doseglo u proteklih jedanaest mjeseci od pada nadstrešnice na Željezničkoj stanici u Novom Sadu i studenskih prosvjeda.
U usporedbi, Hrvatska ima više institucionalnih mehanizama i prostora za slobodan rad, dok je u Srbiji utjecaj vlasti na medije daleko izravniji i sveobuhvatniji.
Ipak, u obje zemlje ključni problem ostaje isti — kako osigurati neovisno, financijski održivo novinarstvo koje može djelovati bez straha i pritisaka.
Autorka je: Smiljana Popov
novinarka, autorka i urednica emisije „Beograd za početnike“
Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na X nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.
