INTERVJU Nenad Veličković: Nadam se da će studentska energija kompenzirati posledice lošeg obrazovanja

U želji da društvo i svet u kojem živi učini pravednijim i boljim mestom za život, Nenad Veličković hrabro iskoračuje iz zone komfora i, ne samo detektujući probleme i ukazujući na njih, već i nudeći konkretna rešenja, godinama neumorno i istrajno radi na tome.

Brojna su polja delovanja ovog bosanskohercegovačkog književnika i univerzitetskog profesora, čiji su romani prevođeni na mnoge svetske jezike. Uz to se bavi analizom i kritikom obrazovnih praksi u Bosni i Hercegovini, te ulogom književnosti u procesima indoktrinacije. Između ostalog, jedan je od pokretača književnog festivala Na pola puta u Užicu.

Nedavno je iz štampe, u izdanju sarajevskog Omnibusa, izašao Veličkovićev roman „Sahib 2.0 – Ekspresije iz opresije“, koji se tematski nadovezuje na pre dve decenije objavljenu i mnoge jezike prevedenu uspešnicu „Sahib: Impresije iz depresije“.

Ovim romanom, pisanom u epistolarnoj formi, Veličković čitaoce vodi u Beograd, u jeku masovnih studentskih protesta, i svojim prepoznatljivim načinom pisanja, prožetim ironijom i satirom, suočava ih sa razlozima društveno-političke stvarnosti koju žive.

Više od dvadeset godina nakon uspešnice „Sahib“ stiže njegov nastavak. Zašto nakon toliko vremena odlučujete nastaviti tu priču kojom, kako to kontinuirano navodite, uprkos uspehu koji je doživela, nikada niste bili u potpunosti zadovoljni?

– Nekoliko je razloga za to. Prvo, htio sam iscrpiti potencijal priče, koji je u „Sahibu“ ostao neiskorišten. Drugo, bilo mi je zabavno, i izazovno, staviti te dvije knjige jednu naspram druge, kao ogledalo pred ogledalo, i zamišljati šta će čitaoci u njima vidjeti. Treće, imao sam potrebu razumjeti, kroz pisanje, uzroke i značaj protesta u Beogradu. Četvrto… Ok, tri su dovoljna.

Šta se, ako uzmemo u obzir vremenski razmak između pisanja ova dva romana, promenilo na ovim prostorima, u ovim društvima?

– Promijenio se način čitanja i život književne scene. Dovršena je tranzicijska pljačka. Sprega crkve, mafije i politike, jednom riječju nacionalizam, stekla je dovoljno moći da više ne mora kriti svoje mehanizme. Teatralna ideje o ujedinjenoj Evropi pokazala je svoju bankarsku okrutnost. Učinili smo sve što smo mogli da upropastimo škole i obezvrijedimo obrazovanje, kako bi ljudi ponovo mogli biti lako gurnuti u rat.

Radnjom romana, čiji je povod obustava višesemesečnog štrajka prosvetnih radnika i nastavnika nezadovoljnih malim platama i lošim uslovima rada, poseban fokus stavljen je upravo na obrazovanje. Šta nam ta neistrajnost zapravo govori, naročito ako imamo u vidu važnost uloge nastavnika u razvoju jednog društva?

– Bojim se da je većina nastavnika nesvjesna svoje odgovornosti. Ali ako griješim, ako je većina ušla u štrajk ne zbog uslova rada, nego zbog sadržaja i ciljeva obrazovanja, onda joj očito nedostaje efikasan oblik političkog odgovora na politički pritisak. Sindikati i štrajk nisu bili dovoljni, pitanje je da li su time iscrpljeni svi oblici otpora.

Taj je štrajk održan u simbiozi sa studentskim protestima, nekim od najmasovnijih u poslednjih 25 godina, na koje se u romanu također referirate. Nakon što smo navikli na sklonost građana da posmatraju, šute i trpe, ti su protesti, iako je njihova energija u međuvremenu utihnula, pokrenuli zaista ozbiljne društvene promene i mnogima vratili veru da promena na bolje možda ipak jeste moguća. Da li je i imamo li se čemu nadati? Kako Vi gledate na sva ova dešavanja?

– Nadam se da će ona kompenzirati posljedice lošeg obrazovanja. Znanje koje se osvaja na ovaj način je upravo ono što je škola ciljano zanemarivala. A pošto vjerujem da demokratija može opravdati povjerenje koje imamo u nju samo ako u njoj učestvuju kompetentni građani, čijim se emocijama ne može manipulisati i koji znaju procijeniti vrijednost izborne ponude, ne samo kroz retoriku nego i prema mogućim posljedicama, imam se čemu nadati.

U jeku tog studentskog bunta, Aleksandar Vučić, kojeg je Zapad (ili možda da kažem svojevrsni „Sahibi“?) okarakterisao kao „faktora regionalne stabilnosti“, pokazao je potpuno nesnalaženje. Kako to komentarišete?

– Čini mi se očitim da živimo u dvije paralelne stvarnosti, ili, tačnije, da stvarnost koju živimo određuju dva paralelna sistema vrijednosti: jedan je deklarativni, za koji se mi naivni držimo, jer vjerujemo da su odgovornost, poštenje, dobronamjernost, istina, solidarnost, logika ono što određuje naše odnose. I vjerujemo da se sve to uvijek temelji na činjenicama koje se mogu provjeriti i kroz provjeru ostati stabilne. To je stabilnost na kojoj bi mi da stojimo, i koju očekujemo da će je osigurati zakoni jednaki za sve. Drugi je sistem vrijednosti onaj koji vjeruje u silu, moć, kapital, gdje je onda faktor stabilnosti Gospodar karikaturalno opisan u „Sahibu 2.0“. Ono što nama u našoj „realnosti“ izgleda kao nesnalaženje, u ovoj drugoj je upravo suprotno – snalaženje.

Kako na sva ova dešavanja gledate danas, s ove vremenske distance?

– Promijenio se način protesta, i mislim da je to dobro. Pažnju mi je privuklo jedno istraživanje koje pokazuje da su interes i brojnost građana za aktivno učešće u političkom životu u porastu. Možda će razloga za neumjereniji optimizam biti više nakon 23. maja. Iako, sada, nakon što se pojavio ovaj memorandum u četiri tačke, o Kosovu i Metohiji, prvo što mi pada na pamet je replika lika profesorke iz romana – „džaba smo krečili“. Roman je predvidio tu mogućnost, da će preskakanje priče o odgovornosti Srbije za ratove devedesetih, koje se njeguje u školama i koju protesti nisu otvorili na potreban način, dovesti do toga da će zajednički imenitelj političkih zahtjeva studenata, kako stoji u memorandumu, biti očuvanje Kosova i Metohije, a ne obračun sa dubokom državom.

Zanimljivo je to što je u oba romana glavni lik, pripovedač, zapravo stranac zahvaljujući kojem je moguća kritika kako našeg društva, tako i načina na koji nas Zapad vidi i doživljava. Šta su nam zapravo doneli „razni Sahibi“ o kojima govorite u ovim romanima i koliko su oblikovali stvarnost koju danas živimo?

– Sahiba je bilo zaista raznih, i teško je sve objediniti u jedan odgovor. Ovi koji su mene zanimali bili su neostvareni ljudi koji su karijere gradili u vojsci ili administraciji, dolazili ovamo da zarade nešto, a sebi to predstavljali kao humanitarni rad. Njih sam opisao u prvom „Sahibu“. U ovom drugom udaljio sam se od takvih likova i pokušao zamisliti kakav odnos prema nama mogu imati njihova djeca, lošije obrazovana ali bolje umrežena s vještačkom inteligencijom, a pri tome jednako i nesigurna i prepotentna kao generacija njihovih roditelja.

S obzirom na to da se radnja događa u Beogradu, ima li reakcija iz Srbije? Zanimljivo je i da ste nekoliko mjeseci prije objave romana isti predstavili čitanjem odlomka na književnom festivalu Na pola puta, kakve su tu bile reakcije?

– Za sada nema, ali teško da ih je i moglo biti, jer knjiga nije tamo objavljena, nije predstavljena, nije ni bila u prodaji, osim nekoliko primjeraka u dvije dobre ali male knjižare. Reakcije su različite, ali su uglavnom iznuđene, jer sam ih dobio od ljudi koje poznajem i koji su osjećali obavezu da mi saopšte svoje čitalačke utiske. Izdvojio bih emisiju „Oko Balkana“ Drugog programa radio Beograda, u kojoj je Saša Ćirić razgovarao sa mnom o romanu i uveo ga u tamošnji književni život.

A u Užicu su reakcije bile suzdržane. Taj festival je već dvije decenije blagonaklon prema meni. Profesorkama i đacima 20 generacija mnogo dugujem. Atmosfera je uvijek bila poticajna i motivisala me na različite vrste eksperimenata, nekad uspješnih, nekad promašenih. „Sahib 2.0“ pao je ljudima tamo teško na stomak. Preblizu je onom što svakodnevno trpe, a nije baš neki melem na ranu.

Bez obzira na njihov izostanak, činjenica je da pred čitaoce stavljate veoma značajan roman, koji, između ostalog, seže daleko u prošlost, hrabro razgrađujući ideološke narative i raskrinkavajući neutemeljene istorijske narative i mitove, suočavajući ga s razlozima besmisla društvene stvarnosti čiji smo taoci. Mislite li i nadate li se da bi mogao imati uspeh kakav je imao prvi „Sahib“?

– Nadam se, jer se roman već prevodi na slovenački i poljski, uskoro će i na makedonski, a prvi sarajevski tiraž je skoro rasprodan. I moj austrijski izdavač je iskazao interes. Prvi „Sahib“ je imao tu sreću da je izašao u Feralovoj biblioteci, a pažnju su mu pribavile i kolumne u tada visokotiražnoj „Slobodnoj Bosni“, u kojoj su neki dijelovi izlazili kao kolumna pod naslovom „Dragi Džordž“.

Razgovaramo neposredno nakon promocije njemačkog prevoda „Oca moje kćeri“ na nemački jezik, koji je usledio nakon prevoda „Konačara“. Kako su protekle i koliko ste njima zadovoljni?

– Predstavljanje „druge knjige Konačara“, romana „Otac moje kćeri“, koji je upravo izlašao u obnovljenom izdanju kod salzburškog izdavača Jung und Jung događa se na krilima uspjeha „Konačara“, koji su pod drugim naslovom kod istog izdavača objavljeni prošle godine u proljeće. Uspjehom smatram činjenicu da se za devet mjeseci prodalo malo preko 2.000 primjeraka 30 godina stare knjige autora iz „istočne Evrope“. Krajem aprila smo „Oca moje kćeri“ predstavili čitaocima u Waidhofenu, Salzburgu, Insbrucku i Kremsu.