„Jedino u šta smo svi vjerovali da je ispravno bilo je da Sarajevo opet bude otvoreno za sve“: Direktor Sarajevo Film Festivala za Danas uoči svečanog otvaranja

UNIQA osiguranje je ekskluzivni sponzor Sarajevo Film Festivala.

Ovogodišnje izdanje najvećeg i najprestižnijeg praznika „pokretnih slika“ na ovom prostoru, koji se uz top festivale, Berlin, Kan, Veneciju, San Sebastijan i brojne holivudske zvezde koje ga pohode svrstao u jedan od najuglednijih u Evropi, počinje sarajevskom premijerom dugometražnog dokumentarnog filma „Poljubite budućnost“ reditelja Nenada Čičina-Šaina, čiji su producenti Met Dejmon i Ben Aflek.

Ova veličanstvena oda umetnosti, kako su ocenili slavni glumci koji su ga producirali i kritičari posle svetske premijere na Berlinalu, prikazuje se u okviru Open Air programa, a o 29. festivalu koji će trajati do 18. avgusta za Danas govori Jovan Marjanović, direktor SFF.

Kako su se odvijale pripreme za ovo, moglo bi se reći predjubilarno izdanje festivala, šta su bili najveći izazovi s kojim ste se suočili, i koliko će štrajk holivudskih umetnika biti vidljiv i u Sarajevu?

– Sve je u organizaciji teklo poprilično glatko do štrajka glumaca u Holivudu, što je definitno imalo utjecaj na sve ljetne, a izgleda da će imati još većeg utjecaja na jesenje festivale, tako da ni mi ,nažalost, nismo ostali imuni. Efekat tog štrajka za nas nije bio toliko ključan, ali da se osjetio, aposlutno da.

„Poljubite budućnost“ je uzbudljiv vremeplov u vreme građanskog otpora tokom opsade Sarajeva – ljudi su rizikovali svoje živote da bi zajedno svirali, da bi zajedno pravili predstave u Sarajevskom Ratnom Teatru, da bi organizovali projekcije filmova u podrumu Akademije scenskih umjetnosti…, a za taj kratki dodir sa normalnošću, svoje živote su rizikovali i oni koji su dolazili da ih gledaju i slušaju… Šta za Sarajlije danas znači ovaj dokumentarac i njegov simbolični naslov ?

– To ćemo tek vidjeti, ali vjerujem da je ovo značajan film za Sarajevo i za Bosnu i Hercegovinu, jer iz tih teških vremena i načina na koja su ta vremena prevaziđena, građani ove zemlje sigurno mogu crpiti snagu za to kako prebroditi probleme u ovim današnjim vremenima. Ja sam ovaj film već gledao dva puta, na festivalima u Berlinu i na otvaranju Tribeca festivala u Njujorku. Reakcije na film su bile različite na oba festivala, naravno, odlične, ali je publika drugačije reagirala na različite situacije u filmu.

Iščekujem projekciju u Sarajevu jer vjerujem da ovaj film na poseban način pripada ovom gradu i negovim ljudima. Ne samo u smislu onoga što se dogodilo u prošlosti, nego iz toga što nam je ta prošlost potpuno promijenila sliku tadašnjeg svijeta i pogled na budućnost. Večerašnja projekcija će sigurno biti izuzetna i za ekipu filma, a još više Sarajlije.

SFF je verovatno jedini u svetu koji je stvoren u ratnim okolnostima, a u to vreme kada je simbolična cena bioskopske ulaznice bila jedna cigareta, publiku ove godine vodi program „30 godina od Prvog ratnog kina Apollo“. Kako iz današnje perspektive izgleda taj pogled na prošlost, i na magični podrum Akademije scenskih umjetnosti, gde su se tokom zastrašujuće troipogodišnje opsade grada prikazivali filmovi?

– Upravo tako, djeluje dosta inspirativno i magično. Mislim da kad pogledamo prošlost, kad se osvrnemo unazad, možemo biti ponosni na tu istoriju i svjesni vrijednosti koje su upravo kao takve ugrađene u temelje Sarajevskog festivala kakav je on danas.

I u godinama nakon opsade, koje se zbog neprestanih političkih tenzija ne mogu nazvati baš mirnodopskim, zahvaljujući ovom festivalu Sarajevo je uspelo da zadrži oreol koji je imao i u nekadašnjoj Jugoslaviji, i da iznova postane vezivno tkivo regiona. Koliko je ljudima koji su organizovali festival bilo komplikovano da u tim početnim izdanjima sprovode misiju pomirenja, i da Sarajevo kao grad širom otvori svoja vrata?

– Ne znam da li je bilo teško, ali je u svakom slučaju to bilo jedino u što smo svi vjerovali da je ispravno, i utoliko nam onda nije bilo komlikovano i teško. Sigurno da to okolina nije uvijek dočekala raširenih ruku, ali mislim da smo uvijek imali više podrške nego spoticanja. Jednostavno, Sarajevo je željelo da bude opet otvoreno za sve, i to je uvijek bio dio ciljeva Sarajevo Film Festivala, čak i za vrijeme tog prvog, još uvijek ratnog izdanja.

Pored osnivača SFF Mirsada Purivatre, koji je na njegovom čelu bio dvadeset sedam godina, ovaj festival su stvarali i reditelji Ademir Kenović, Pjer Žalica, Dino Mustafić, Haris Pašović iz čije su škole ponikli najnagrađivaniji reditelji u regionu, Danis Tanović i Jasmila Žbanić, a vi ste na njemu bili angažovani od vaših studentskih dana. Šta je neka vaša lična, najemotivnija i najdublja asocijacija kada se kaže Sarajevski festival?

– Za mene je čitav moj profesionalni život vezan za ovaj festival, bez obzira što radim i druge poslove u filmskoj industriji – produciram filmove, predajem na Akademiji scenskih umjetnosti, radim konsultantske poslove za različite druge institucije… Ali, Sarajevo Film Festival je konstanta u mom životu već više od dvadeset četiri godine. Prošao sam sve faze i sve pozicije, i on je usko vezan za moj životni put.

SFF je promijenio živote mnogih ljudi, pa i moj. Neki koji se nisu prije bavili filmom, kroz svoj angažman na festivalu su to odlučili. Od reditelja koje pominjete, koji su se i prije nastanka ovog festivala u svojoj karijeri bavili filmom ili pozorištem i organizirali druge festivale, filmske i pozorišne koje su pokretali, puno je značajnije da je ovaj festival od svojih prvih izdanja pod vođstvom Mirsada Purivatre sistematski izgrađivao mlade ljude i njihove životne puteve usmjeravao ka filmu. Tako je bilo i sa mnom.

A SFF je pokrenut 1995. kao nastavak kontinuteta rada Obala Art Centra i umjetničkih aktivnosti koje je Obala na čelu s Purivatrom i njegovim najbližim suradnicima pokretala još 1980-tih, izuzetnim izložbama, prikazivanjem retrospektiva 1990-tih, snažnim umjetničkim djelovanjem u ratu, pokretanjem Prvog ratnog kina Apollo 1993. Iz svega toga je nastao ovaj Festival, koji je danas platforma filmske industrije Jugoistočne Evrope.

Prošle godine, kada vam je Purivatra prepustio kormilo, Jasmila Žbanić je izjavila da ste direktor za novu epohu. Kako ste vi to razumeli, i na čemu se zasniva vaša strategija u nekim narednim festivalskim godinama?

– Nova epoha je sigurno počela, a pandemija korona virusa je svakako bila prekretnica. Prebacivanje festivala na online kanale i integrisanje streaminga u festivalsko iskustvo, bile su vrlo opipljive promjene i naznake kuda ide nova era. Vjerojatno je da će takvih promjena biti još puno, međutim, ono što nas postpandemijska izdanja uče jeste da je samo festivalsko iskustvo, sam intenzitet tog iskustva, nešto što je ljudima očigledno potrebno, značajno i drago.

Zbog toga vidim razvoj festivala i svoju ulogu kao približavanje novoj, mlađoj publici, inkorporiranje i novih tehnologija i novih formata u postojeći. Ali, s druge strane, i ustrajnost u tome da festivali kao mjesto susreta imaju jednu bezvremensku vrijednost. Mislim da je put naprijed u jednom spoju tradicije i inovativnosti.

Zahvaljujući SFF, talenti, filmovi i budući projekti iz regiona dospevaju u centar pažnje međunarodne filmske javnosti, a služi i kao zajednička platforma za filmsku industriju čitavog regiona Jugoistočne Evrope. Da li postoji još neki segment ili program koji biste mu dodali?

– Generalno mislim da festival u ovom trenutku ima strukturu koja pokriva sve potrebe i publike i filmskih profesionalaca. Jedan projekat za koji nam je jako važno da uspije, je da festival pokrene Regionalnu filmsku i TV akademiju, ne samo kako bi kroz dodjelu nagrada za najbolje regionalne filmove, po uzoru na prestižne evropske nagrade kao što su BAFTa, Goja, Cezar…, povećali njihovu vidljivost, već da osiguramo jedan organizovani prenos iskustva i znanja sa starijih na mlađe generacije autora i drugih filmskih radnika, kao i sa željom da se na određen način zaštiti struka i poboljšaju uslovi u kojima ona radi.

I sad da se vratim na pitanje štrajka u Holivudu s početka ovog razgovora – vjerovatno se veliki dio pitanja koja su centralna za ovaj štrajk ne mogu aplicirati direktno na situaciju u našoj regiji, ali mnoga i mogu. Međutim, imamo i neke druge, konkretno svoje probleme, kojima jedno tijelo kao što je Regionalna filmska i TV akademija treba da se bavi, i pokuša da zaštiti struku.

Od nekadašnje zajedničke domovine jedino što se još zadržalo na ovom prostoru je jugoslovenski kulturni koncept, koji je najdominantniji upravo u kinematografiji, i koji je i na SFF stalno prisutan. Koliko je to važno za naše filmske industrije?

– Očigledno je od velikog značaja. Većina se filmova nastoji isfinansirati kroz koprodukciju. Broj regionalnih koprodukcija između zemalja bivše Jugoslavije ili unutar regije se konstantno povećavao u zadnjih dvadeset godina. Čak nekad i nauštrb drugih, većih evropskih koprodukcija, sve češće vidimo samo koprodukcije unutar regije, što pokazuje da je to efikasan način finansiranja, možda i efikasniji od evropske koprodukcije, i da odgovara tržištu i onome što ljudi žele da vide unutar ovog kulturnog prostora koji spominjete.

Na tržištu ima prostora za regionalne filmove, što vidimo po uspjehu filmova kao što su „Toma“ Dragana Bjelogrlića, „Južni vetar“ Miloša Avramovića, „Deset u pola“ Danisa Tanovića i slični, koji su bili hit u cijeloj regiji. Vjerojatno je pitanje kako povećati broj filmova koji mogu da imaju utjecaj u što većem broju zemalja u regiji. Dio odgovora sigurno je u finansiranju – ako se može skupiti više novca, onda se mogu isfinancirati ambiciozniji filmovi koji onda mogu biti zanimljivi širem krugu publike.

Pre sedam godina SFF je ustanovio Program Pretpremijere Serije, a nedavno i nagrade za najbolja TV ostvarenja. Koliko ta ekspanzija TV produkcije, koja nije samo ambicizna nego sve više postaje i visokobudžetna, zaista ugrožava film i bioskope, i može li iz tog trenda da se nasluti da ćemo u nekim narednim godinama samo još na festivalima doživljavati kolektivno gledanje „pokretnih slika“?

– Mislim da nije nužno tako. Trend rasta na box officu u cijeloj regiji je prisutan već jedan duži period, i vjerujem da će tako i ostati. Već dva vikenda iza nas, sa filmovima kao što su „Openheimer“, „Barbie“ ili „Nemoguća misija“, pokazuju da interesa publike za kino repertoar itekako ima, za holivudski naravno, ali i domaći filmovi imaju svoju publiku kad joj se film ponudi na pravi način. Vjerujem da je film tu da ostane, treba mu pomoć i zbog toga, i Regionalna filmska i TV akademija o kojoj sam već govorio za jedan od ciljeva ima da i u tom smislu pomogne filmu kao umjetnosti, da bude još jedan instrument za promociju i plasman filmova.

S druge strane, mislim da će se proizvodnja serija vjerojatno u određenoj mjeri smanjiti i doći na neke realne osnove u idućih nekoliko godina, a sigurno je da će donijeti i da je kao rezultat donijela jako puno iskustva koje su i autori i ekipe stekle radeći toliko mnogo. Vjerujem da to na kraju može rezultirati i zanimljivijim i kvalitetnijim filmovima. Tako da nisam pesimista.

SFF ima najobimniji program u regionu, šta su u tom segmentu najveći aduti ovogodišnjeg izdanja, i šta sugerišete publici kao „ne treba propustiti“?

– Sigurno film otvaranja simboličnog naziva „Poljubite budućnost“ Nenada Čičina-Šaina, koji je vezan za prošlost grada, ali, kao što i sam naslov kaže, okrenut je ka tome što donosi budućnost. Zatim, i film zatvaranja „Klub Zero“ Džesike Hausner, kojoj je ove godine upriličen program „Posvećeno“, i u kojem će publika imati priliku vidjeti selekciju filmova ove izuzetne autorice. U glavnoj ulozi je zvijezda Mia Vasikovska, ovogodišnja predsjednica žirija Tamičarskog programa – igrani film 29. Sarajevo Film Festivala, a producent filma je Obala Art Centar. Program Open Air je ove godine proširen na veći broj filmova, s naglaskom na filmove ovog govornog područja, koji će se prikazivati na lokaciji Ljetnog kina Stari Grad kod Vijećnice. Naravno, tu su i programi Kinoscope i Summer Screen, koji donose najgledanije naslove svjetskog arthouse filma.

Ako biste 29. festival podvukli pod neku svoju, potpuno intimnu metaforu, kako bi glasio njegov naslov?

– „Sarajevo mon amour“, kao što stoji i na ovogodišnjem posteru. To je slogan koji potpisuje velika prijateljica našeg festivala, francuska dizajnerka i rediteljka Agnes B., dobitnica Počasnog Srca Sarajeva na njegovom 20, jubilarnom izdanju.

Čarli Kaufman, Lin Remzi, Mark Cousins…

Najveće zvezde svetskog filma dolaze na SFF besplatno, stvarajući i tu, najglamurozniju stranicu njegove istorije. Koga ove godine možemo da vidimo na crvenom tepihu, pored američkog oskarovca Čarlija Kaufmana kome će biti dodeljeno Počasno Srce Sarajeva?

– Tu će biti i Lin Remzi i Mark Cousins, koji će takođe primiti Počasno Srce Sarajeva, uz Miu Vasikovsku i Džesiku Hausner koje sam već pomenuo, videćemo i Zlatka Burića, Danicu Ćurčić, Juraja Lerotića i kustosa Odsjeka za film u njujorškom Muzeju MoMA Džošua Sigela, koji su članovi žirija igranog filma. Pred Sarajlijama će biti i zvijezde regionalnog filma, Pretpremijera Serija i TV serija…