Foto: Stanislav Milojković

Kao da joj nije sasvim pripadao. Sjećam se njegovog pažljivog, prodornog pogleda kojem sam potpuno vjerovala. Imala sam na tom filmu i veliku, ogromnu pomoć od Mire Banjac. Ona je dala glumačku, umjetničku legitimnost projektu koji je od mene zahtijevao veliku hrabrost. Tu je bila i Eva Ras, koja me impresionirala još na snimanju ‘Oca na službenom putu’. Zatim Mima Karadžić, s kojim je bilo ugodno i lako raditi. I, na kraju, kao višnja na sladoledu – ili, točnije, maslina u martiniju – jedan od najtalentiranijih glumaca na planeti – Pera Božović. Za mene je to tada bio veliki, divni poklon. Pa još i Zlatna arena! Da li sam znala cijeniti taj poklon? Nisam sasvim sigurna“, priseća se u razgovoru za Danas zvezda jugoslovenske kinematografije Mira Furlan kako je izgledalo snimanje filma „Lepota poroka“ (1986), za koji je svojevremeno dobila i Zlatnu arenu u Puli.

Legendarno ostvarenje Živka Nikolića restaurirano je u okviru projekta Vip Kinoteka, a digitalna kopija biće premijerno prikazana u okviru zatvorene projekcije u utorak, 29. maja, u Boho baru na Kalemegdanskoj terasi, dok će pred publikom biti dan kasnije u Jugoslovenskoj kinoteci. Možda je suvišno podsećati da ovaj provokativni naslov sa humornim otklonom govori o surovosti života u crnogorskom kršu, patrijarhalnim pravilima i modelima ponašanja, ali i o odnosu prema ženama, pričajući pre svega o Jaglici, Crnogorki iz sela Međeđe, koja sa svojim mužem ostavlja dete i ognjište i odlazi u primorje u potrazi za poslom i boljim životom, gde, kao spremačica u nudističkom turističkom naselju, postepeno oslobađa svoju tradicijom sputanu senzualnost. U trenutku kada svetom odjekuju priče o seksualnom uznemiravanju glumica, na pitanja o ovoj neobičnoj ulozi, ali i o feminizmu, ženama nekad i sad, razlici između Jugoslavije i Amerike, Mira Furlan odgovora za Danas mejlom, tokom putovanja od Los Anđelesa do Indije.

Obično se kaže da je ovaj film napravio revoluciju u jugoslovenskoj kinematografiji. Kako vi vidite priču Živka Nikolića u tom smislu?

– Hm… to se kaže? Nikad tako nešto nisam čula, ni tada ni kasnije. Naši domaći režiseri nisu znali što da rade sa glumicama osim da hi skidaju. Tako da to nije bila neka naročita novina. Nisam sigurna da li je itko i primijetio razliku između uobičajenog bezrazložnog, voajerskog, prostačkog, eksploatatorskog seksualizaranja žena na našem filmu od Živkovog pokušaja da u ovom filmu progovori iz pozicije žene kao potpunog outsajdera u društvu.

Vaša junakinja od konzervativne gorštakinje postaje osvešćena žena, neko ko na kraju osvaja sopstvenu slobodu. Koliko je tada to bilo daleko od stvarnosti u kojoj su Jugoslovenke u svim delovima SFRJ živele, a koliko je ta priča danas bliska svim ženama širom nekadašnje države, ali i Amerike?

– Kad usporedim Ameriku danas sa SFRJ nekad, moram reći da sam ja u doba mladosti rasla i bila odgajana u duhu potpune društvene ravnopravnosti žena i muškaraca. Sada tek vidim – radeći sa mladim ljudima iz cijelog svijeta na filmskoj akademiji – koliko su moji roditelji bili liberalni, progresivni i slobodni u svojim stavovima. Da, sve nepravde sam vidjela i tada. I ja sam se, kao i svi ženski građani, od djetinjstva naučila ne vidjeti prostačke poglede, ne čuti ponižavajuće komentare, ne obazirati se na uvrede. Seksualno harasiranje je bio zrak koji smo udisali, nešto što si morao shvatiti kao činjenicu s kojom se živi (kao zagađenje zraka, npr.), inače se nije dalo opstati. Uglavnom smo sve radili da bismo zaštitili muškarce od njihovog vlastitog samoponiženja. Što je nevjerojatno: bilo je nekako važnije da opresoru ne bude neugodno nego da mu se, recimo, udari šamar. U tom smislu smo svi, i žene i muškarci, zapravo podupirali seksistički sistem ugnjetavanja žena. ALI: ja nisam imala nikakve sumnje da ću JA pobijediti sve te glupe prepreke i da ću pokazati svijetu da sam isto toliko vrijedna kao i bilo koji muškarac. Ta mi je vjera ušla u glavu s majčinim mlijekom. I na tome sam beskrajno zahvalna. Gledala sam u mladosti svoju prijateljicu sa Akademije kako se muči sa ultrakonzervativnim, patrijarhalnim očekivanjima svoje familije. Gledala sam tu njenu familiju kao čudne primjerke ljudske rase, zatočene u okovima davno odbačenih predrasuda i zastarjelih uvjerenja. Žalila sam ih. Sad kad se prisjetim te mlade, ambiciozne, odlučne mlade djevojke koja je mislila da sve može, moram se nasmijati. Zapravo se može tako malo.

Često se danas misli da je feministička bitka završena, da tu više nema o čemu da se govori. A koliko zapravo savremeno društvo uopšte razmišlja o ženama i njihovim pravima?

– U tome je najveća pošalica: ne da nijedna bitka nije izborena nego kao da nijedna bitka nije nikada ni postojala. Slušam svoje studente na Akademiji: oni su mnogo, MNOGO konzervativniji od moje BAKE! (Koja je bila uvjereni ateist, koja se nije nikada udavala, nego je – na užas svojih konzervativnih katoličkih sugrađana – za vrijeme NDH posvojila židovsko siroče, moju mamu!). Šokantan je taj novi konzervativizam. On je, naravno, povezan sa odsustvom obrazovanja, pravog humanističkog obrazovanja. Ne samo da nijedna bitka nije dobivena, nego nove bitke za stare (a tako progresivne) ideje nema tko da bije. Tu je problem. Mladi ljudi su na svojim telefonima, na svojim Faceboocima i ostalim distrakcijama. Gledam ih kao mama i kao profesor: nemaju nade, depresivni su i nemotivirani. Cinični su prema svijetu. „Uvijek je tako bilo“, kažu. A nije. Jer nikada u prošlosti nije bilo takve količine nuklearnog i drugog naoružanja koje u sekundi može uništiti planetu i čovječanstvo. Da ne govorim o drugoj strahoti: globalnom zagrijavanju.

Svedoci smo kako na Balkanu, ali i širom sveta, žene postaju glavni čuvari patrijarhalnog sistema. Sve je više žena u politici koje se bore za zaštitu porodičnih vrednosti, tradicionalizma, konzervatizma. Šta vi mislite zašto je tako?

– Koliko se sjećam te statistike, više od 50 odsto bijelih žena u Americi glasalo je za Trumpa. Zašto? Zašto ljudi uporno glasaju protiv svojih interesa? Opet se vraćam na strategiju namjernog zaglupljivanja narodnih masa. U Americi je na snazi pravi rat protiv javnog obrazovanja dostupnog svima. Na svim nivoima se uspostavlja novi klasni sistem, čija je sama ideja u suprotnosti sa svim principima na kojima je izgrađena Amerika. Koliko god su se ti principi tokom povijesti kompromitirali – prvenstveno najvećim zločinima u američkoj povijesti, a to su genocid nad američkim Indijancima i robovlasnički sistem, ti su principi ipak služili kao ideja vodilja za društvo, kao cilj kojem se stremi. Sad više nema ideja vodilja, niti plemenitih ciljeva kojima se stremi. Sad se samo i isključivo radi o najsebičnijem gomilanju para: tko ima više i tko je glasniji, taj je pobijedio. Kako u životu, tako na izborima.

Povratak je teška tema

Poslednji put smo razgovarale povodom vašeg povratka u hrvatsko pozorište nakon 20 godina. Izjavili ste da ste nakon tog perioda shvatili da nemate više šta tu da tražite. Može li se Balkan ipak i dalje nadati vašem povratku na ove prostore i vašim novim ulogama na hrvatskom/srpskom/bošnjačkom jeziku?

– Povratak je teška tema. Je li to samo romantična ideja, želja za nekim dostojanstvenim krajem priče, za nekom vrstom katarze? Glavno pitanje: je li povratak uopće moguć? Kundera je o tome pisao u svom romanu „Ignorance“. Nakon svih svojih lutanja, Odisej se vraća kući. (Tu je i obavezni patrijarhalni dodatak: tamo ga čeka vjerna Penelopa). On je, doduše, u međuvremenu imao dugogodišnju strastvenu ljubavnu vezu sa Kirkom, čarobnicom- ili vješticom? Ali Kirka u tom patrijarhalnom scenariju mora biti ostavljena a legitimna žena ponovno prihvaćena. (Koja je perspektiva tih žena, Kirke i Penelope? O tome Homer ne piše.) Ta je priča važan dio sustava vrijednosti naše civilizacije. (Tako je i Kundera vidi.) Slavodobitni povratak u mjesto rođenja. Heroj se vraća. Odbjegli sin (rjed je kćerka!) vraća se kući. Iskupljenje. Katarza. Ispisuje se krug. Gdje je počelo, tu se i završava. Pure perfection. Ali da li je u životu tako? Ima li se čovjek kamo vratiti? Opet se vraćam Grcima koji su sve znali i sve napisali: nikad ne možeš stupiti istom nogom u istu vodu. Jer voda, naime, teče. I nikada nije ista. A nije ni tvoja noga. I ona (noga) je zagazila u mnogo drugih voda, mnogo drugih i drugačijih vrsta blata, pijeska, zemlje. Možda, dakle, ne postoji „povratak“ nego postoje samo novi „odlasci“.

Sve su ove priče uvijek malo pogrešne jer izostavljaju glavnog glumca u priči: vrijeme. To čovjek ne vidi dok je mlad. Tada još misli da je on glavni akter u vlastitoj priči. Ali kako stari, kao da mu se zastor polako diže s očiju i on odjednom vidi glavni lik u priči za koju je mislio da je samo njegova: Vrijeme. Vrijeme koje neprestano prolazi, teče, sipi. (Možemo „Vrijeme“ nazvati i „Smrt“, ako nam je tako draže.)

Dakle, povratak. Novembar 1991. kad smo Goran i ja odletjeli iz užasa koji je tada bila naša zemlja Jugoslavija, taj novembar se sada čini jako dalek. U potresu koji je srušio našu zemlju sada vidim avangardu svjetskog desničarskog pokreta koji je nedavno u Bijelu kuću doveo Trumpa i njegovu družinu gangstera. (Za nas, bivše Jugoslavene, sve su to stare, već viđene stvari. Ili bi trebale biti.) U 27 godina je desnica toliko očvrsnula i konsolidirala svoje dobitke, svoju lovu i svoju moć u cijelom svijetu, da više zapravo nema pravog smisla pakirati kofere i seliti se bilo kamo. (Osim da čovjek vidi svoje prijatelje – ima li nešto važnije od toga?) Odluke o svemu tome ionako više nisu naše. (Nikad nisu ni bile.) Odluke o svemu će donositi Vrijeme.