Nominativ Ajvar

Saša Stojanović Čarli je frontmen tog benda, ali tu su vrijedni i dragi Tanja, Predrag, Jurica, Luka, čiji sam prijatelj i obožavatelj istovremeno postao. I to, u kafani nazvanoj Historija. Kad čuje nešto tako čovjek pomisli da se možda radi o nekoj etno zamci koja prodaje ovo pod ono, kad tamo uđeš u relativno mali prostor od desetak stolova – a tamo stvarno Historija. Petnaest festivala i ugledni gosti, manje-više ko god je u regionu valjano namrčio papir, pojavio se na Think Tank Townu. I Filip, gospodin i drug, voditelj kafane s umjetničkom dušom, čija majka kuha onako kako bismo voljeli da kuha svaka majka. Vrh je to (umijeća) našega svijeta, taj splet okusa koji se dobija dugotrajnim spojem zanata, ljubavi i želje da se pokaže gostoprimstvo.

Malo sam znao o Leskovcu prije rata: to da je Dubočica bila prvoligaš u rukometu, drugoligaš u fudbalu, da je tamo postojala ozbiljna industrija, od metala preko farmaceutske industrije – mislim da Nevena ima najbolji socrealistički logo na planeti – i, naravno, to da je od tamo Toma Zdravković. Neke se stvari naprosto moraju dogoditi u neko vrijeme: plakat na kulturnom centru, da je film u gradu, gledao nas je potvrđujući da djelo ostaje i nadživljava čovjeka. Za to vrijeme, nama je valjalo naći mjesto u literature u Istoriji. I svoje mjesto u prostoru gdje se jedu najbolje butkice, mućkalice, čorbe i repovi, a u kojem uredno svira muzika Đanga Reinhardta, Milesa Davisa, Bulata Okudžave ili Muddy Watersa. Svijet u malom.

O Leskovcu mi je pripovijedao i moj drug Gorčin, njegovi djed Stojan i otac Velimir, prerano ugasli dramatičar i reditelj, sarajevska legenda, su isto odatle. A nama, kakvi smo, ne fali priča. Mada, priče nikad dovoljno.

Naš čovek na malečku stolicu sedi, a golemo nebo gleda. Ovo je pregovor iz toga kraja, i čuo sam ga prije nego što sam došao u Leskovac.

Volim te lapidarne izreke koje hvataju puno više od onoga trenutka koji priprema atmosferu zbog koje se dogodi da se tako nešto kaže. Taj duh iskrenog razgovora u kojem ljudi ne govore uglas, kako je uzvišenom elegancijom primijetio Predrag Stanković, pomalo se izgubio u stalnom obilaženju okruglih stolova. Okrugli stolovi su postali ćoškasti i u posljednje vrijeme su nekako postali dovoljni sami sebi. A može biti i da je korona, ta nevidljiva pošast dnašnje civilizacije pomogla da ponovo znamo osjetiti sreću kad se sretnemo (korijen riječi je isti!?) s ljudima vrijednim da provedemo vrijeme razgovarajući s njima. Ne bih imao ništa protiv da moje mjesto u Istoriji, od sada pa nadalje i ubuduće opet bude malo lijevo od šanka i da slušam šta imaju reći briljantni ljudi poput Dubravke Stojanović, Ivana Milenkovića, Ivana Čolovića, ili Dejana Acovića, poznavatelja antičke kulture koji sugovornika ostavlja bez riječi.

Već smo u godinama, i moram priznati da tu i tamo preskočim neko putovanje na koje bih trebao ići, ali sam negdje duboko znao da se u Leskovac mora otići. U rano nedjeljno jutro, nakon festivala, krenuli smo nazad za Beograd, a Željko Bodrožić mi je kad smo stigli poklonio mali moleskine blok, na kojem, na španjolskom piše: El mundo es meyor contigo.

Svijet je bolji s vama.

I stvarno je tako: svijet je bolji s Festivalom Think Tank Town. I ona tegla ajvara, poklon Bojanove mame. Život često oponaša umjetnost.

U Leskovcu više nego drugdje.

Ustvari, u Leskovac.

„Balkanski bog Mars”

Leskovački Festival književnosti – Think Tank Town, održan je ove godine 15. put u gradu na veternici, 1. i 2. oktobra pod sloganom Balkanski bog Mars. Svi programi, okrugli sto, tematska predavanja, promocije, izložba… odvijali su se u kafani Istorija.